Kako ne bih volio Arsena? Sjednem u auto i pustim ga... Zapljusnu me violine, ovjetri me klavir, okupa me sjeta.
I čitav je svijet drukčiji – više ne postoje roditelji koji tuku djecu, ubojstva u školama, prometne nezgode, rat u Iraku, Koreja kao takva, rad maloljetnika, Big Brother, političari, sise i guzice,...Mislim, naravno da postoje, ali u tom ih savršenom trenutku možeš ignorirati.
Jer si odjednom na nekom drugome mjestu.
Cesta pred tobom vodi u nepoznato, a zalazeće sunce obasjava šumu u daljini. U dvorištima usputnih kuća igraju se nasmijana djeca i svi imaju zasluženu peticu iz hrvatskog. A onaj list što pada u daljini, mogao bi samo pasti. Ali ne: on se ljulja lijevo-desno... i sve to ima neki smisao.