Rekla bih ti sve riječi
koje neprožvakane ostale
su visjeti o meni
dok si me njima gađao
Nikako da se otarasim
tog osjećaja skliskosti
koji čini da se trznem
kad se vidim u tvojim očima
užasnutom i drugačijom
bez kisika kako tražim vrećicu
za disanje koju držim
na plinskoj boci
a žarulja treperi
i moje oči nestaju u dubinama oceana
gdje spavaju divovske hobotnice
i svjetlucave lignje.
Sve riječi, svu melodiju, rekla bih ti,
ali tko treba čovjeka iz budućnosti
da mu objašnjava temeljna načela
rasta trepavica u jednom suhoparnom
poslijepodnevu ispunjenom mirisom
pokošene trave?
Post je objavljen 27.11.2006. u 21:23 sati.