Čučala je u meni, začahurena,
Dugo, skrivena i uspavana.
Neshvatljivo dugo,
Kao ŽELJA,
U snovima se javljala
Tek tihim trzajem obrve.
Zamirala sa prvim zracima
Jutarnjeg svjetla, još neprobuđena...
Kao NADA.
Omotana samoćom,
Strpljivo je čekala svoje vrijeme.
Gušeći se u tami nedodirljivosti.
Dahom ljudskih snova se hranila,
Dok se ČEKANJEM zvala.
Opustošenu dušu je omotavala,
Nekim novim željama, naslućenim.
U čežnjama raspojasanim, gubila se,
Uljuljkujući se, u samo svojim, STRASTIMA.
Onda je došla galopom.
Odjednom, jurnula kroz mene,
Vrišteći, bjesomucno je rušila
Sve prepreke postavljene.
I zagospodarila na tronu,
Prkosno izbačenih usana,
Što se u riječ LJUBAV pretvoriše.