ANTON JELENIĆ OGORČEN ČINJENICOM DA BI MIRKO BOROTA MOGAO SVJEDOČITI U ISTRAZI O CRVENOJ VOJARNI
Umirovljeni časnik Hrvatske vojske Anton Jelenić danas živi u osječkom prigradskom naselju Briješće. U Domovinskom ratu bio je pripadnik Vojne policije, a prije nekoliko godina otišao je u starosnu mirovinu. Danas uzgaja pčele i drži se podalje od dnevne politike. Ipak, prije nekoliko dana nije mogao mirno prijeći preko informacije, koju su prenijele neke novine, da se priprema istraga i za zločine nad ratnim i civilnim zarobljenicima u osječkoj Crvenoj vojarni. Povod njegovom ogorčenju bila je najava da će se u tom slučaju, u vezi s kojim će navodno biti otvorena još jedna istraga protiv Branimira Glavaša, kao svjedok pojaviti bivši zastavnik JNA Mirko Borota.
Jelenić je ogorčen svjedočenjem i uopće spominjanjem Borote kao svjedoka u tom slučaju jer je, kako tvrdi, upravo Borota ubio njegovog brata Željka u Baranji početkom 1992. godine. "Željko je kao pripadnik izviđačkog voda 135. brigade HV-a 11. veljače 1992. godine bio u redovitoj ophodnji u Baranji. Naišli su na četnike, došlo je do oružanog sukoba i u toj je akciji moj brat nestao. Budući da sam u to vrijeme bio pripadnik Vojne policije, mogao sam doći do nešto više spoznaja. Preko europskih promatrača pokušao sam doznati što se dogodilo s mojim bratom, no danima nije bilo nikakvih vijesti. Kada smo obitelj i ja već počeli gubiti nadu, 21. veljače u Kopačkom ritu ponovno se dogodio oružani sukob s četnicima i pritom su naši dečki zarobili četiri pripadnika paravojne postrojbe 'Beli orlovi'.Jedan od njih bio je i Mirko Borota, inače iz Bačke Palanke, preostala trojica, Đuro Tepšić, Milorad Tomašević i Zlatko Ristovski, iz Kljajićeva", prisjeća se Jelenić događaja od prije četrnaest i pol godina.
Ubrzo je saznao kako je jedan od uhićenih, Tepšić, na ispitivanju izjavio da je bio svjedokom ubojstva njegovog brata. "Kazao je kako je bio udaljen tridesetak metara od mjesta na kojemu su Borota i kapetan Vladimir Aramušzaklali moga brata", kaže Jelenić. Nakon toga Osječka policijska uprava i Vojna policija podnijeli su 25. veljače 1992. godine kaznenu prijavu protiv Borote za ratni zločin, uključujući i ubojstvo Željka Jelenića. No, govori danas s neispranom gorčinom u glasu Anton Jelenić, već pri prvoj velikoj razmjeni zarobljenika Borota je sa svoja tri suborca razmijenjen za 225 hrvatskih vojnika i civila, mahom Vukovaraca. Jelenić kaže kako se na razmjenu čekalo satima jer je srpska strana inzistirala da među razmijenjenim zarobljenicima bude i Borota.
"Tako je Borota razmijenjen, iako su se Zakon o oprostu i prevođenje kaznenog djela ratnog zločina u kazneno djelo oružane pobune trebali odnositi samo na one koji su bili građani Hrvatske, a ne i na četnike koji su u Hrvatsku došli ratovati iz Srbije, među kojima i Borota. Na njega se Zakon o oprostu nikako nije mogao primijeniti. On je ubio moga brata, iza kojeg su tada ostale dvije malodobne djevojčice, a sada Borotu koriste kao svjedoka protiv Branimira Glavaša", ljutito tumači razočarani Jelenić.
Borotu osudio sadašnji Glavašev odvjetnik
Do razmjene zarobljenika u travnju 1992. godine, u kojoj je na slobodu pušten i Mirko Borota, došlo je nakon dogovora tadašnjeg hrvatskog premijera Franje Gregurića i srbijanskog Milana Panića. Prethodno je Vojni sud u Osijeku pod predsjedanjem Marka Dumančića (danas jednog od trojice Glavaševih odvjetnika, nap.a.) osudio Borotu za kazneno djelo oružane pobune na najveću moguću zatvorsku kaznu, od 15 godina. Odvjetnik Dumančić jučer nam je to potvrdio rekavši kako je inzistirao da se pri toj razmjeni zarobljenika oslobode i pripadnici takozvane somborske skupine - osam pripadnika Samostalne uskočke satnije koji su u Somboru osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne (naknadno su oslobođeni i oni, nap.a.), što tada nije bilo prihvaćeno. Lani je Borota pred zamjenikom državnog tužitelja za ratne zločine Republike Srbije svjedočio o torturi kojoj je navodno bio izvrgnut u osječkoj Crvenoj vojarni. Prema njegovom iskazu, ondje je, uz svakodnevno batinanje, bio i silovan, nasilno su mu vađeni zubi, a bio je prisiljavan piti vodu s pijeskom. U dijelu iskaza Borota je izravno teretio i Glavaša tvrdeći da je onima koji su ga batinali naredio da nastave dok ga ne dokrajče.
Ubodna rana bila je duboka 21 centimetar
"Uhićeni Tepšić ispričao je kako je Željkovo tijelo, nakon što je zaklan, ugrađeno u nasip jednog prsobrana na srpskim položajima. Preko europskih promatrača uspjeli smo doći do njegovog tijela, koje smo preuzeli 24. veljače 1992. godine na smetištu između Sarvaša i Nemetina. U osječkoj bolnici obdukciju je obavio dr. Mladen Marcikić i utvrdio višestruke udarce i rezne rane po tijelu te ubodnu ranu dubine 21 centimetar na lijevoj strani prsnog koša, najvjerojatnije od vojničkog noža. Po načinu uboda bilo je nesumnjivo da je Željko, u trenutku kada je ubijen, bio u stajaćem položaju, što znači da se tukao s njima ili su ga pridržavali", kaže Anton Jelenić.
M.Filipović
Post je objavljen 11.11.2006. u 16:20 sati.