„Nema goreg mučenja od mučenja u vlastitim mislima“
Jučerašnji sat hrvatskog jezika…obožavam kada obrađujemo filozofska pitanja i dolazimo do nekih,čudnih zaključaka…svi satovi hrv.u usnovnjaku su bili takvi…mi,filozofska djeca (nas par velikodušnih stvaralaca:),filozofska profa i zanimljive teme…razmišljanja o životu…nastanku svega oko nas…uvijek potaknuti čitanjem nekih knjiga,poput Sofijinog svijeta,prepoznavali smo svijet oko sebe…vlastito ja… fale mi ti dani … sad se sve svodi na mučenje,štrebanje…nema slobode…analiziraju se djela…k vragu,pa kako točno pogoditi što je pjesnik zapravo htio iznijeti iz srca…za jednu pjesmu postoji tisuću mišljenja…i sva različita…a možda nijedno ono pravo…
Da,zašto pišem ovo…i kakve to ima veze s naslovom…
Pa pišem,eto…jer okolo mene ima sve više mladih umjetnika,pjesnika…:)…mogu reći da sam i ja još uvijek jedna od njih (iako me vrijeme odvlači od olovke i moje išarane bilježnice:) ali nimalo toliko dobra kao neki…
Npr.bobi van kenobi…simpa dečko iz jednog susjednog grada…iz provincije:)…život ga je očito izludio pa je misli počeo prenosit na papir…:)…i čisto mu dobro ide…moglo bi se reć i savršeno…duboki tekstovi,razmišljanja jedne neopterećene savjesti i idealan stil…svaka je pjesma vrijedna sama za sebe…i obilježava njegove emocije,uvijek u potpunosti,do same srži…sad,njegovu svaku pjesmu prepoznajem na svoj način…a on me rijetko prevari…:)
Jedna od ljepših:):
Zatvoreni prolaz
otvorena je cesta za
put prema središtu
cijena nije visoka
moja osjetila više ne
reagiraju
u ovakvim prostorijama
koja su izvana
obasjana svjetlom
sjajnim i jačem
od sunca
prsti su već
ukoćeni od ovog
pisanja
u zamagljenoj,
zagušenoj
prostoriji
nećujem ništa
odzvanja zvuk
jači od krika
povrijeđene žene
koja je ostavljena sama
na ulici
opet odzvanja zvuk
kraj se bliži
noge su spremne za bijeg
iz mase
ruke su visoko
dignute u zrak
nevidim prolaz
za bijeg
od gomilu ruku
zatoćen sam
u ovom zatvoru
izvana je sve
obasjano svjetlom
sjajnim i jačem
od sunca
a unutra je
moja ćelija
A naslov…rečenica izrečena u vrijeme podneva…k vragu,tad nisam skoncentrirana za takvu filozofiju…noć…tada prepoznajem smisao…
misli…JEDINA naša istinska sloboda…koja nam može biti kut u igri skrivača…jer u tom kutu smo uvijek sami,i neprepoznatljivi…u tom kutu postojimo sami za sebe…i sanjarimo…o potrebnim…i onim manje potrebnim stvarima…koje nas muče…i samim time uništavamo sebe…mijenjamo raspoloženje…i plovimo prema dnu…
i evo,da ne bi ostali bez nijedne moje pjesme u zadnje vrijeme:):
Vrati mi moje snove,
Moj osmijeh,
Šarenog leptira
Vrati mi moju radost,
Moj dio neba
Zvijezde moje.
O ne,
Ne možeš mi vratiti
Ništa od svega.
Djetinjstvo si mi ukrao
I ne može se vratiti
Što umrlo je…