Vatroslava je po mnogo čemu bila prosječna djevojka. Naravno, njeno ime nije bilo uobičajeno, ali uspjeh u školi, sklonosti i interese, izlaske, društvo i sijaset drugih odrednica dijelila je s mnogim svojim vršnjakinjama.
Postojalo je tek nekoliko stvari – osim imena – koje su Vatroslavu razlikovale od njezinih prijateljica. U indeksu je jedina imala sve petice i diplomirala je prije svih. Razlog tome možda je bilo to što nikada nije imala dečka. A uzrok njezinoj apstinenciji od suprotnog spola mogao je ležati u još jednom njezinom skoku iz prosječnosti – njezinoj masi.
Zapravo je veoma ružno reći da djevojka nije imala dečka zbog svog izgleda; ona je, uostalom, izrazito draga djevojka, uvijek nasmijana, spremna saslušati drugoga i pomoći mu. A i svi mi vrlo dobro znamo da izgled uopće nije bitan, nego su važnije kvalitete koje osoba u sebi nosi.
Sve to znala je i Vatroslava. Zato je nakon tko zna kojeg bezuspješnog pokušaja skidanja kilograma jednostavno odlučila prihvatiti sebe takvu kakva jest. Jer, primijetila je da su je i svi drugi takvom prihvatili. S društvom se veselo zabavljala, na poslu ozbiljno radila. I njezinu su riječ svi slušali i poštovali.
Ljeti su Vatroslava i njezine prijateljice često ispijale osvježavajuće koktele na brojnim terasama u središtu grada. A ovog se ljeta u središtu grada mnogo radilo. Jedna se zgrada gradila, druga dograđivala, treću su samo fasadirali... Rekonstrukcije prometnica nećemo spominjati jer nisu važne za ovu priču.
Kao što je svima poznato, na gradilištima obično zna biti mnogo radnika. Nažalost, ti su radnici nekulturna gamad – tako su barem govorile Vatroslavine prijateljice – jer "fućkaju za svakom suknjom". Činilo se da pritom uopće nisu bili izbirljivi jer nisu bile bitne ni dužina suknje ni starost nositeljice iste. Štoviše, nije bila bitna ni suknja sáma jer su znali zviždati čak i za hlačama (naravno, ako bi ih nosila žena).
Zašto su se onda stalno nalazile baš na jedinoj terasi koja je bila okružena gradilištima, Vatroslavi nije bilo jasno. No bilo joj je drago jer je u masi "nekulturne gamadi" primijetila jedan kombinezon koji je iskakao iz prosjeka. Nositelj toga kombinezona nijednom nije zviždao, nikada dobacivao niti se oblizivao. I još nešto nikada nije: nosio majicu. Činilo se da on zna samo jedno, tj. dvoje – šutjeti i raditi.
Post je objavljen 10.11.2006. u 21:05 sati.