Ovih dana razmišljam dosta o jednom dečku na početku dvadesetih, inače kolegi s posla...
Već duže vrijeme kod njega svi primjećuju opčinjenost vjerom.
"Šta je njemu, jel on puk'o?!"
"Ovaj nije normalan... Otići će u kurac."
"Daj slušaj ga, molim te, pazi majmuna..."
Sve uglavnom iza leđa. Jer je tako jednostavnije, nikome se ne ulazi u konflikt na poslu. Da bilo koga na poslu upita "Što misliš, jesam li ja fanatik?" svi bi mu rekli da nije, da je baš krasan momak.
A naš mladac... Ne samo da je na misi redovit već sudjeluje u svim mogućim aktivnostima vezanim uz crkvu. Svećenik mu je zakon, vjera neupitna, krvlju branjena ako treba. Thompson mu je idol.
Ne pije, ne brije, ne puši... Krasan momak. Seks ga ne zanima do braka (?!). I sve to kod njega zvuči tako tvrdo, agresivno, gotovo nacistički.
Kad ga vidim, vidim budućeg zlostavljača obitelji. "Čvrstu ruku" katoličku. Negdje u njemu naslućujem strašan manjak samopouzdanja i samopoštovanja, rupu koja se nečim mora zakrpati. I tu se našla vjera.
Ne vjerujem da vjera u Boga ikad može nešto dobro napraviti od čovjeka koji ne vjeruje u sebe.
Nisam vjernik i ne kužim se u to, ali... Nije li takav način vjerovanja nešto poput bildera na steroidima?
Što bi se npr. dogodilo da mladac zatekne svog svećenika koji mu je uzor kako se "igra" s premladim dječacima (navodim to samo kao mogućnost, događalo se, svi čitamo ponekad o tome) ?
Da mu nešto na takav način izmakne tlo pod nogama, što bi od njega ostalo? Ništa. Prazna ljuštura mladića koji nije gradio sebe već se svom težinom naslonio na neki tamo ideal... I kad to padne, pada i on. Ili nastavlja još bezumnije nego do tada.
Vjerounauk na taj način mi je tek jedna očajna kvazipedagogija. Nikome na čast a mnogima na štetu.
Post je objavljen 10.11.2006. u 20:56 sati.