O kako samo mrzim. O kako samo mrzim to što moram reći da uživam u tuđem stanu s nepoznatim ljudima, jer su tako dobri prema meni. Mrzim sve te svađe, tu viku, galamu…sve to što me svaki put kad dođem doma tjera da noći provedem u suzama. I svi koji su mi govorili da će mi faliti moji kad odem tako su se prevarili, ne znaju kako živim.
A kako tek mrzim to što sam slaba na njega. Zašto mi se sada javio, nakon toliko vremena? Zašto mi sada opet priča sve te divne priče? I zašto mu uopće želim vjerovati, kad znam koliko me puta povrijedio, srušio do dna? Zašto ga moram toliko voljeti unatoč svemu? A on, baš namjerno govori sve to što zna da će me oboriti. A on namjerno čini da se osjećam voljenom. Zna da mi to toliko treba. Možda mi je zato i puno lakše vjerovati u te laži, jer bar ću jedno vrijeme osjećati malo ljubavi, iako samo s moje strane.
MOLITVA VJETRU…najljepša pjesma koju mi je itko ikada napisao. Puna laži. Sada kada ju čitam osjećam tu laž. Prije sam vjerovala u nju. Prije sam vjerovala u sve. Danas u ništa.
Mrzim ovu pasivnu osobu u koju sam se pretvorila. «To je tako besmisleno!», moj je odgovor na sve. Možda upravo zato sve rjeđe idem na predavanja. Možda zato mi je tako svejedno što se događa sa mnom, sa mojim životom.
Kad bi bar znala odgovor na jednom, samo jedno, pitanje. Kažu da odgovore ne treba toliko tražiti, toliko iščekivati, oni će doći sami, kada se najmanje nadamo. Ali kako do tada? Kako da živim kada ne znam za što živim? Ne želim plakati…
Samo jednu pozitivnu stvar vidim u svemu tome….moja mala tajna, skrivena na dnu torbe.
MRZIM PMS!!!!!
Post je objavljen 10.11.2006. u 20:38 sati.