Pregled posta

Veliko plavetnilo iz riblje perspektive...

Zahvaljujući mojoj upornosti (čitaj: bila sam dosadna kao uš) konačno sam uspjela dobiti tako željno iščekivane slikice, mog zapravo pravog razloga odlaska U Bol NA Brač...
Mala je zaronila, i to ne zato što je slučajno pala u more, nego namjerno!
Moram odati priznanje mom strpljivom instruktoru koji se bavio nama dvjema totalnim neznalicama i tako nas uveo u čarobni svijet podmorja.
Dobro ajde, 5 metara i nije neko podmorje, ali svejedno, poseban je to doživljaj.
Evo kako je to izgledalo...

Prvo smo se zapravo morali podijeliti tko će što i s kim raditi.
Nakon što su se instruktori dogovorili koji će od njih raditi s nama nešto što se zove Discovery Scuba (čitaj: ronjenje za totalne neznalice), a koji s muškom ekipom spašavanje, krenuli smo na posao.
Ja sam bila zadovoljna podjelom jer je ovaj naš svojom kurpulentnom pojavom itekako ulijevao sigurnost i povjerenje (molim, ne pomisliti ništa zločesto!)
Prvi na redu je bio odabir opreme.
Škicnuo nas instruktor i od oka nepogrješivo izabrao veličinu odijela.
Doduše moje je meni bilo mrvicu kratko, ali da mi je dao veće bilo bi mi preširoko.
S čizmama i maskom išlo je malo teže.
Razgovor je išao otprilike ovako...
Instruktor: "Koji broj cipela nosiš?"
Mala: "36"
I: "A joj, ajde evo ti, probaj ove XS!" (za one koji ne znaju xs je oznaka za extra small)
M: (nakon probavanja) "Velike su mi!"
I: "A jebi ga, nemam manje, bit će ti i te dobre! Ajde probaj ovu masku!"
M:"Pušta, velika je!"
I:(već napola očajan)" Evo ti ova dječja, ta će ti biti dobra!"
I tako, smo krenuli...




Konačno sam navukla na sebe pripijeno gumeno odijelo!
Uvijek mi je to bila želja...samo pssssssst nemojte nikome reći!
(p.s. čik pogodite koja sam ja!)



Oblačenje gumenog odijela nije nimalo lak posao, a kad sam konačno uspjela osjećala sam se kao u gipsu...nekom elastičnom, ali svakako sputanih pokreta, sve dok se u moru odijelo nije namočilo.
Uzele smo svaka svoj ostatak opreme i krenule.







Na plaži su nas čekale boce.
Boca teži gotovo četvrtinu moje kilaže, ali mi je svejedno morao natovariti još 7,5 kila olova kako bih potonula.
Mojoj suronilici S. trebala je kila više.
Čudom se ovaj čudio, a mi nikako potonuti, na kraju smo jedva nekako uspjele.
Inače žene teže tonu (naravno da muški ronjci tvrde da je to zbog sisa, ali zapravo je zbog masnog tkiva), ali mi smo ga svejedno iznenadile.
Nakon malo vježbanja disanja u plićaku kad smo bile spremne krenuli smo dalje.




Znam da izgledam totalno smiješno, ali s maskom svi izgledaju ovako, ako ne i gore, zato molim lijepo suzdržite kikotanje!




Naziv slike: u strahu su velike oči!



Eh sad, kako ja inače ne ronim nikako (osim ono malo kad, dok plivam, stisnem nos pa zaronim da smočim kosu), a još k tome imam strah od gušenja (ostajanja bez zraka u bilo kojem mediju) i blagi oblik klaustrofobije, ovo je za mene bio veliki korak (iako mali za čovječanstvo).
I priznajem! U jednom trenutku sam postala svjesna da je sve oko mene voda i činjenica da normalno dišem nije pomogla da me ne ulovi panika.
Zahvaljujući mom superiskusnom i strpljivom instruktoru koji me smirio u roku keks nismo morali izranjati nego smo sve obavili dolje na dnu i normalno krenuli dalje.
Nakon početnih problema bila sam kao ribica u moru, iako neka malo čudna!




Kakva li je ovo grdobina?!


I tako...
Ronjenje je prekrasno iako puno teže nego izgleda, pogotovo ako ste početnik.
Ali u svakom slučaju zarazno...
Kakav je osjećaj biti dolje, gledati ribice u nezamislivim bojama i doživjeti sve ono što doživiš, teško je opisati, jednostavno morate probati (ako već niste) da bi vam bilo jasno.
Jedva čekam proljeće da krenem na ozbiljni tečaj, a onda, kad nabavim prigodan aparat, gospodin Miro Andrić će dobiti ozbiljnu konkurenciju!


Danas opet idem na put, ovaj put službeno.
Postala sam nomad!
Kad malo bolje razmislim ne treba mi stan uopće, spakiram neki šator u autić i kud koji mili moji.