Svake noci
Naslonim glavu na tvoje
rame meko i krhko
Ono koje je nosilo teret
Cjelog zivota
Ono koje i dalje stoji uspravno.
Njezno poput svile.
Ti si moja Gorska Vila
Na nebesima plavim
Tebi se klanjam
Nano koja je trpila
teret nemilog zivota
trpila bol pod svojim njeznim
a ponekad toliko jakim
i izdrzljivim rukama toplote.
Tvoje oci ko dva mala bisera
Plava okovana starim kapcima
Samoce okovanih tugom.
Tvoje bore na mekanom strackom licu
Samo govore koliko je zivot tezak
Koliko je zivot vrijedan
Tvog postojanja,na ovom svjetu.
Svake noci naslonim glavu
na tvoje toplo krilo
zagrlim te jako
al ne toliko da te zaboli
poljubim tvoje krke ruke
i prste savijene.
Naslonim glavu
i pocnem da palcem
ne zbog toga sto te necu imati
jednog dana i ako si mi sve
na ovom svjetu sto shvatih
kad sam te vidjela.
Vec sto je tvoja dusa velika
Poput beskrajnog plavog neba
Koje vidim u tvojim malim
Plavim ocima u onim nocima
Kad te poljubim prije spavnja
Jer moja je dusa velika
poput tvoje koja je pruzala
davala sve sto je mogla.
Topli pogled,
Blagi osmjeh,
Sa bezbroj bora na licu.
Nepotrebne su mi rijeci tvoje
Jer tvoje oci dva bisera plava.
Jer tvoja sjeda bijela kosa,
Sarene pjegave krhke ruke,
Beskrajna toplina,
Beskrajna ljubav,
Za nas unuke tvoje,
Beksrajna zelja
Vise mi znaci nego sve sto cu
Osjetiti imati
Traziti.
Moje suze nisu najerne
Moje suze nisu lazne
Moje suze placu jer
Po prvi puta osjecaju
Onu ljubav za kojom
Su patile pored svojih
Roditelja s kojima su zivile.
Moje suze su zahvalne
Jer su naucile kakav covjek
Treba biti
Sta treba da ima...
Ti si moja Gorska Vila
Ona koja je umjela
Da poljubi obraz moj,
Ona koja je umjela
Da ispusti suzu
Nad mojim ocima
Ona jedina koja je
Umjela da zagrli.
Svom toplinom
Koju posjeduje
Onom toplinom
Koju nije krila
Vec je djelila ...
Ovu pjesmu posvjecujem mojoj baki...
Da nje nije bilo u nekim zivotnim momentima
Ne bih znala sta je ljubav prema nekome
Bliznjemu kao sto je familija
Ne bih umjela cjeniti neke stvari.
Moja baka je moj andjeo
Koji je uvjek imao vremena
Bar preko telefona da mi cestita rodjendan.
Koja se uvjek sjetila da mi cestita diplomu,
Zavrsetak osnovne, srednje skole.
I koja je jedina umjela da bude tu kad mi je
Trebao dodir poljubac
Pogled koji nikad nisam osjetila od strane mojih roditelja sa kojima i dan danas zivim.
Ona zna da su ona i moj brat jedini na ovom svjetu za koje bih zivot dala i zna da je volim....
Sinoc sam joj to rekla.
Sinoc sam plakala na njenom krilu.
Poput malog djeteta
Koje je ponekad izgubljeno
I koje je prazno iznutra
Jer je u okruzenju koje ne umije da pokaze ljubav...
Jedino sta me je strah jeste da je izgubim jednog dana
Svejsna sam da ima puno godina 71 i da je stara oronula baka kao iz onih filmova
Sjede vlasi,
Plave oci,
Tihi glas
Njezan dodir,
Necujan hod,
Djeciji osmjeh.
Jos uvjek spavam s njom kao malo djete pored svoje majke
Koje ne zna da govori niti nista.
Jer pored nje osjecam ljubav,
Sigurnost,
Razumjevnaje...
Ona je moja Gorska Vila...
Hvala ti za to bako....
Post je objavljen 09.11.2006. u 21:00 sati.