Znate onaj osjećaj kad se ujutro probudite sviježi i odmoreni, puni energije, kad se sa svima slažete i frizura vam nevjerojatno zakon izgleda?
Ja ga ne znam.
Hoću reći, da postoji neka skala od 0-20 kojom bi se mjerila trenutna čovjekova sreća i zadovoljstvo, moja bi bila na broju 3. Ali neću sad pisati neki tužni i depresivni post o tome kako ja mrzim svijet i svijet mrzi mene jer mislim da stvarno ima previše takvih postova na blog.hr pa ne treba još i moj.
Sad mi se na msnu Mia čudi kak to kaj pišem novi post. Hehe, ok, češće budem pisala, al za moje ne pisanje kriva je ova glupa sredina u kojoj živim koja mi ne pruža nikakvu inspiraciju. Ili sam možda kriva ja što u toj neinspirativnoj sredini ne nalazim nikakvu inspiraciju. Npr. što ne vidim ljepotu pognojenih polja kad se ujutro vozim u vlaku ili kad ne vidim ljepotu suhog, žutog lišća u parku blizu moje škole. Al ne mogu reći da me to osobito pukne.
Nadu mi ulijeva to kaj je sutra petak. Petak je best dan.
I pročitajte Darkroom od Rujane Jeger...
Pjesma koja me pere trenutno:
These hollow,
These hollow grounds,
Breathing every step inside that sorrow.
And I lied, and I lied that you would survive.
These weeping, these weeping times lasts for years yet you’re the one to
face it and I lied,
And I lied that we would be fine.
Rush that I’ve already killed,
Lust that I’ve already spilled on you,
Your eyes made me crave for this.
Strange shivers in strange ways tonight,
Something passed the joy that I’ve collected and I felt,
And I felt all beauty’s dead.
This weeping, this weeping nights lasts forever yet I’m the one to face it
and I felt,
And I felt all cruelty’s done.
She dances the dark side of the moon,
She’s overdose,
The beauty in cold.
Cold,
Just to feel that I’m alive,
Just to feel the guilt on skin.
Your blood,
Your flesh makes me crave for this.
This rush that I’ve already killed, the lust that I’ve already spilled on
you.
Your eyes made me crave for this.
Post je objavljen 09.11.2006. u 14:58 sati.