Marketing
Skupili se blogeri...
Tomislavu (C1) iz Belajskih Poljica zelimo sretan rodendan s malim zakasnjenjem!
Pusa od Chichanki!:) 
-----------------------------------------
Kako se to inače kaže- šećer na kraju. E pa kad su svi već objavili postove, vrijeme je da i mi svoje doživljaje podijelimo s vama… možda bih to mogla nazvati «preživljaji», a ne doživljaji, haha…
Eto, počele smo preživljavati sat vremena prije polaska kad je započelo ubrzano spremanje i pakiranje svega potrebnog i nepotrebnog. Kako je teško uskladiti posao i fax, tako je bilo i teško naći vremena za punjenje kofera pa se sve odvijalo brzinom svjetlosti u zadnji čas.
Uza sve dragocjenosti, ponijele smo i svoje šešire, u trajnoj fazi posuđivanja od dragih nam prijatelja iz Eichena, tako da nam bura ne otpuše glave kad dođemo tamo doli…
Prašina iz zvučnika se pročistila nakon što sam se ja primila posla dj-a i pobrinula se da u kombiju nema tišine. «Jasmina» je uvijek bila tu s nama kada smo ju trebali. Uslijedila je i krmež jer nas je cjelodnevna aktivnost pokosila… Ali Jasmina je i dalje bila tu.
Ponoć je otkucala, a onaj famozni kafić u vatrogasnom domu Kaštel Sućurca uskoro je zračio dobrodošlicom.. puse, pozdravi, pokoje piće, razgovor, smijeh i sve ostalo kako to već ide kod nas gatrovasaca, hehe… Supermenima je očito bura pomutila račune pa krivo izračunaše zračne koordinate i tako sletiše koju minutu poslije nas, iako su nas pobjedonosno prestigli na jednom od stajališta koje je nama tada bilo rudnik kofeina, nikotina, kalorija, vitamina i sl., kako je kome čega trebalo. Vratimo se u «brzo se napiješ kafić» (zbog mamljivih cijena); tu je već blic ispunio prostoriju, a dvije kaubojke se zaželjele divljeg zapada pa se primile, ni više ni manje, nego- pikada, haha! Bez brige, svi su živi, bez ikakvih ozljeda i opasnih posljedica. Samo nisam baš sigurna da su zidovi ostali čisto glat, možda bi se ponegdje mogla naći kakva rupica, sitni ožiljak, pokazatelj Martinine i moje profesionalnosti pikadiranja.
Ma kako bi ijedna prilika prošla bez tu i tamo kojeg krulj-krulj u našim želucima..? sirena za uzbunu se, eto, oglasila pa smo brzo morale nešto pojesti da možemo nastaviti s feštom za ugrijavanje. I bogme smo nastavile… do 7 ujutro… otuširale se, sredile i po doručak…
Već je subota… vrijeme za jedinstveno okupljanje popraćeno čak i televizijskom kamerom. Cool! Svatko je imao priliku reći nešto o svojem blogu i dvd-u, frcale su riječi hvale za legendu Acivi-ja, koliko za ideju tog skupa, toliko i za čitavu organizaciju. Ljudi dragi, vatrogastvo treba takvih faca još! A on nešto brije da će se povuć, kaj ja znam… otvorite neki tečaj pa da nas ima još takvih! Neću nadugo i naširoko o tome, toliko je već ljudi opisalo okupljanje pa nema potrebe. U svakom slučaju, neopisivo mi je zadovoljstvo što sam upoznala nove ljude i stekla nova poznanstva, kao i ostalim curkama. E onda… nešto slobodnog vremena pa zatim,ne znam ni kako ni kada, ali zaspale smo ko tuke! Martina i ja naravno. I samo da napomenem, u sobi je bilo 4 kreveta, mali milijun deka i jastuka, a mi smo se zgurale na JEDAN krevet, pokrile se JAKNOM i spavale BEZ jastuka. Ah, sve je to rezultat umora. No nije nas spriječio da idemo dalje… («idi dalje, zgrabi snickers»)… ubrzo smo promijenile lokaciju i nadmorsku visinu pa tako uživale u najboljem pogledu na Split i otoke.. Već svi znate da se radi o planinarskom domu na Kozjaku. Standard- kaaavaaa, blic, smijeh.. i borba za opstanak!
klik
klik
Večer-izlazak u Split…
klik
Povratak u sobu.. nastavak fešte! Samo smo mi falile, a falilo je i prostora jer nas je bilo ko Rusa! A još je i Jasmina dofurala svog Jasmina koji «nikad nije»…To se na kraju pokazalo i dobrim za kojekakve igre; «tap-tap», « štoflec»… društvo je bilo za 5, provale još bolje, smijeh iskren do boli, provod fenomenalan…San? Nikad toliko potreban, hehe! Oborile smo rekord vikenda i spavale nekih 5 sati, a onda- buđenje kao u vojsci. Nismo znale ni što nas je snašlo, ali danas smo se već puno popravile i nismo toliko kasnile. No ipak se nas čekalo, heh… «Nikad više s Dragicom nećemo igrat nikad nisam…»
Jutro je bilo rezervirano za obilazak Splita (Poljud, Marijan…), a mi smo od neispavanosti malo skrenule s puta (i u jednom i u drugom smislu). Sve će biti jasno na fotkama…
klik
klik
Dobro da na Poljudu nismo počele pjevat Dinamovu himnu, mislim da bi u suprotnom perje frcalo, imale bi očerupane Tweety-je...
klik
klik
Za razbuđivanje su bili zaduženi amortizeri autobusa zbog kojih smo Martina i ja imale dernek na zadnjim sjedalima. Dobro da nismo krov probile…! Hehe! "Put your hands in the air, Yzma!"
klik
..."hey Rangeru, hoćeš slikat ptice?"... (ne "cice", kako su neki čuli...)
klik
Dakle, ostao nam je još samo ručak i onda, ne šećer na kraju, nego sol na ranu-povratak kući. Prijetili su da će nas izbacit iz kombija pa smo u tom slučaju žicale neke prijatelje vatrogasce da krenu poslije nas pa da nas mogu pobrat. U tom bi slučaju vidjeli na cesti prvo dva šešira, pa dva palca, hehe! No dobro, za sve ostalo je Jasmina bila kriva. Plod je protestirala, još je htjela da ju i doma vozimo. A mogli smo ju ostavit di smo ju i pokupili- na uglu, haaa-haaa!
Ne znam više što bih napisala, ako se nečega sjetim, bit će neki update. Mozak mi je već izbrojao sve ovce i pobjegao u svijet snova Kapetana Zaspana. Sutra se radi, ide se na fax…da ne govorim pojedinačno, zahvaljujem SVIMA koji su se potrudili da nam ovaj izlet ostane u najboljem mogućem sjećanju, a organizatoru SVAKA ČAST za organizaciju. a sad samo da još nešto otpjevam, kako bi to naš morski vuk rekao: «… zauvik si tu , u mojim mislima i grudima. Dok kroz plač i smih, lipotu poklanjaš svim judima… SPLITE MOOOOOOJ!!!»
klik
by Marines
Post je objavljen 08.11.2006. u 23:26 sati.