Osjetila sam onu istu lucidnost u sebi dok sam gledala tvoje nestajanje.
Nisam se usudila potrcati,jer bih posrnula.
Izdaje me snaga.
Pokusala sam te dozvati,ali rijeci su se slomile.
A ti si samo nastavio.
Razdire me tvoj pogled.
Besmislenost mojih osjecaja.
Mojih nadanja.
Ne znam kada sam zadnje okusila srecu.
Ne poznajem vise taj okus.
Samo jad i gorcina,patnja i usamljenost.
Igor je,dok mi je jos pridavao paznju,rekao jednom da je najgore ne osjecati.
Da nam trebaju osjecaji.
I slozim se s njim.
Ali ne zelim vise!
Ne zelim biti sama,neshvacena,nevoljena.
Zar pretjerujem?
Toliko dugo cekam...
Toliko dugo trazim...
Daj shvati da si moj svijet.
Post je objavljen 08.11.2006. u 23:02 sati.