Morala sam pisat esej iz hrvatskog....
Moja vizija pakla
Sjedeći na zidiću mosta, čitala sam knjigu. Nakratko sam podigla pogled, te pogledala prema dolje, 50m u dubinu. Nije mi se činilo tako duboko. Opet sam vratila pogled na knjigu, te počela dalje čitati o paklu.
Nikada nije mislila da tako izgleda pakao. Uvijek se govorilo da je pakao dolje, u podzemlju, a raj gore, na nebu. No sada se ona nalazila na nebu, među oblacima, u paklu. Usprkos svim pričama o paklu kako sve gori i vatra svugdje prevladava, ovdje je bilo drugačije. Jednom je čula, da se tek nakon smrti može saznati što će se dogoditi i da se nemože vjerovati svemu što piše. Očito je to bila istina. Ona je znala zašto je ovdje. Lagano je počela koračati. Počeo je puhati hladan vjetar. Ovdje je sve bilo hladno. Hodala je neko vrijeme, ne znajući kud treba krenuti.
U daljini je vidjela stepenice,te krenula prema njima. Oko sebe je vidjela neke duše, poput nje, koje još nisu znale kuda trebaju ići.
Stala je pred stepenice i gledala oko sebe.Začudila se jer ju nitko nije dočekao, da joj objasni kamo treba poći. No odjednom je začula unutarnji glas, koji joj je rekla da pođe uz te stepenice. Nije znala kome taj glas pripada,ali je to ubrzo saznala. Bio je to Voditelj novih duša. Objašnjavao im je kako i gdje moraju ići.
Ona je krenula uz stepenice. Kada je došla na prvi kat (ako se ta nakupina oblaka mogla nazvat kat), stajala je pred vratima na kojima je pisalo ''DVOLIČNOST''. Voditelj joj je rekao da vrata ne smije otvoriti jer ne pripada ovdje. Nije to njezin grijeh. Rekao je da ovdje dolaze osobe kojima je to najveći grijeh, kojima nije bilo žao ljudi kojima su lagali i koji nisu svoju grešku ni pokušali ispraviti. Krenula je dalje po stepenicama na drugi kat. Na tim je pak vratima velikim slovima, pisalo ''EGOIZAM''. Opet je začula njegov glas. Rekao je da su ovdje ljudi koji su mislili samo na sebe, nikada nisu marili za druge.Većina njih ni nije imala obitelj. Išla je dalje. Znala je da ovih prvih nekoliko nije određeno za nju. Na 3. katu je na vratima pisala ''OVISNOST''. Nije trebao ništa reći. Znala je da se ovo odnosi na osobe koje su bile ovisne o nekim stvarima ili ljudima. Okrenula se i pogledala prema stepenicama. Što se više penjala to je boja stepenica bila tamnija. Na 4. katu je znala da je stigla do kraja. Na vratima je pisalo ''UBOJICE''. Ona je ubila svoje roditelje. Iz jedne volje, mržnje koju je već godinama osjećala prema njima. Pitala ga je treba li otvoriti ta vrata. Zapravo to nije bilo pitanje, više je bila izjava. Već je rukom krenula prema tim vratima, no njegov glas i njegov odgovor na njeno pitanje zaustavio ju je. Rekao je da ne ide iza tih vrata. Da ona zna što je učinila, no da ovo nije mjesto za nju. Nije znala zašto, stoga je i dalje stajala na mjestu. Kada joj je rekao da krene dalje, nije znala kamo će. Stepenica više nije bilo, ovo je očito bio zadnji kat. Okrenula se oko sebe i onda ugledala u daljini nešto kao crnu maglu, prema kojoj je krenula. To je bila jedina mogućnost gdje je mogla krenuti, a da ne se opet ne počne vraćati prema dolje. Što se više približavala bilo joj je hladnije, najhladnije do sada.Ušla je u tu maglu i samo išla ravno. Nije imala drugog izbora.Na jednom je mjestu magla počela nestajati i ostavila pogled na,očito, zadnja vrata. Izbezumljeno je gledala. Čudila se zašto je tu,ali onda se sjetila. Na vratima je pisalo '' SUICID'' Oona je, nakon što je ubila svoju obitelj, počinila samoubojstvo- to je već i prije planirala. Ubojstvo roditelja je zapravo bilo neplanirano. Rekao joj je da moze ući. Primila je kvaku na vratima,te ušla..
Vidjela je zaleđene ljude u santama leda.. Rekao joj je da svi ostali ljudi s grijesima ''žive'' u svojim mukama. Samo da su u ovoj sobi ljudi zaleđeni, jer su svojevoljno odabrali smrt. Većina ih je u mukama bila za vrijeme života, pa je odlučeno da će oni biti zaleđeni. Još je nešto rekao,no ona to nije čula.. Led se počeo lagano stvarati oko nje i zauvijek je zarobitii u svom zagrljaju.
Nasmješila sam se kada sam pročitala do kraja. Sviđao mi se taj opis pakla. Stavila sam knjigu sa strane i stala na zidić. Zadnji sam put pogledala iza sebe i vidjela kako mi se prijatelji i obitelj približavaju. Čula sam i njihove povike, no već je bilo kasno. Odgurnula sam se i padala. Zadnja pomisao mi je bila djevojka u santi leda, a onda sam pala u vodu i zauvijek nestala s ovog svijeta.
Post je objavljen 08.11.2006. u 20:02 sati.