Vraćam se sebi
Gdje sve huči, bruji, nosi
Totalni nered, paučina, mrak, prašina kosi
Sve mi misli nosi
Nekud u prošle trenutke, bolne i tužne
Živim ih sama, previranja svjesna
Mičem zavjese teške, suza mi tijesna
Al sumrak je, kandilo treba što svijetli
Put kazuje zagubljen u trnju
Ostavljen u nekom grmlju
Ključ što blista, gdje duša je čista
Al ne mogu brzo, treba strpljenja
Iz lekcije teške životnog stijenja
Ispočetka valja živjeti tuge, boli i trnje
Dok ne niknu ruže
Stihom kružim idejama tužnim
Snenim danima radosti one
Gdje puno je bilo sanja i volje
Probija ponegdje tračak svjetla
Prašinu kazuje s knjige neke
Zasvijetli svitac nade meke
Pa za tren laknu samo poneke
Misli moje što traju same
Sanje mile vraćene davne
Tužan osmjeh krasi mi lice
Suza neka kliznu od kmice
Puno je toga za laštit' odjednom
Treba odnekud krenuti redom
A reda ne znam kako i gdje je
Pa rujem svugdje očajno tragam
Ne znam ni sama za čim i kada
Valja se vratiti ovom trenutku
Što rukama meko svija stihe
Treba pustiti prošle dane
Nauk izvući, zato su za me
Valja ostavit vjetru što svija
Prašinu s duše i nosi je svuda
Pa čistim putem slijediti tuda
Put moj naći, ključ posvuda
Nada gori plamenom cijelim
Vjera goni korakom smjelim
Šutnjom idem hodom mekim
Čekajuć slutnje sluhom nekim
Dodirom svile bit će mi dane
Mirom samo mogu do njih
Živjeti valja ovako po stih.
Post je objavljen 08.11.2006. u 17:17 sati.