je nosio sitne suhe pahulje snijega...
nosila je sal oko vrata i malo je podigla kako bi sklonila usne od vjetra...
vec cuveni labelo koji je stalno nosila sa sobom u debelom sloju je prekrivao usne crvene od zime ...
duga pernata jakna potpuno je skrivala njezino tijelo tek pokoji pokret
otkrivao je kako ispod toga netko skriva svoju putenost...
u kratkoj jakni ruku napola-smrznutih koracao sam brzo ka njoj...
nije me vidjela...
cekala me, dok se u svoj sili uzurbanih ljudi polako sasvim polako setala ulicom
za ovaj svijet potpuno nezainteresirana...
u nekoliko koraka bio sam kod nje...
zagrlio sam je bez rijeci...
stala je , trznula se...
moje ruke su se ovile oko nje....
a njezina glava lagano je dotakla moje rame...
kao da kaze 'da, tu pripadam'
"idemo?"pitao sam
"kuda?"
"sad mozemo otici gdje zelimo....sad si tu..." i zagrlio je jos cvrsce...
"a jesi lud..." rekla je kroz osmjeh popunjen biserima.. "reci kud da te vodim?"
"a sta mislis?" pogledao sam je u oci....
"znam....kava....s mlijekom i casa vode... najbolja u gradu..."
uzeo sam joj ruku i stavio skupa s mojom u moj dzep...
taj osjecaj mi je falio.... taj dodir...
prsti su joj bili ledeni, moji su bili samo malo topliji...
dovoljno da si pruzim izgovor da grije ruke...
Post je objavljen 08.11.2006. u 16:06 sati.