EP O NAPALJENOM GORILI
Piše: Aleksandar Žiljak
_______________________________________________
U početku bijahu Cooper i Schoedsack. Ne znam točan background Meriana C. Coopera, ali Ernest B. Schoedsack je počeo kao snimatelj kod Macka Sennetta - tko ne zna tko je Mack Sennett, neka popuni rupe u filmskom kunsthistoričarskom gradivu!), a u Prvom je svjetskom ratu bio ratni snimatelj u američkoj vojsci.
Cooper i Schoedsack su kao partneri stekli ugled s dva dokumentarca, Grass iz 1925. i Chang iz 1927. Grass je, čini mi se, o nomadskim pastirima u Iranu, a Chang o krdu slonova koje ugrožava seljake u Tajlandu. Godine 1929, njih će dvojica u Africi snimati dio materijala za film The Four Feathers, priču iz britanskih kolonijalnih ratova, koja će kasnije imati još par verzija.
Upravo negdje u to vrijeme, pod žarkim suncem Crnog kontinenta, Cooper će se podsjetiti svoje dječačke fascinacije opisima gorila iz devetnaestog stoljeća. Ideja o divovskom gorili u sudaru s civilizacijom polako se rađala. Pomogla je i knjiga o tada još velikoj zoološkoj senzaciji, zmajevima s otoka Komodo, tri metra dugačkim varanima.
U početku je Cooper, naviknut na rad na terenu, zamislio da koristi živog gorilu. Dio bi scena snimio u Africi, a onda bi s majmunom otišao na Komodo, da se ovaj tamo bori s varanima. Kako bi to mučenje životinja izgledalo u praksi, stvarno ne znam. Poslije je mogao filmskim trikovima lako postići da životinje poprime divovske razmjere. Uzgred, to je rađeno u nekim filmovima iz pedesetih i ranih šezdesetih, gdje su varani, iguane i krokodili glumili dinosaure, često s nalijepljenim rogovima i krijestama! Mic po mic, Cooper je počeo s ovom idejom "ženiti" Davida O. Selznicka, producenta koji je upravo stigao u filmsku kuću RKO.
Kako je RKO bio u banani, financijskoj naravno, Selznick je pod lupu stavio projekte koje je zatekao. Pri tom je u pomoć pozvao Coopera, koji je ostao impresioniran tehnikama animacije što ih je u svom prapovijesnom filmu Creation upotrijebio Willis O'Brien. Srećom po jadnog gorilu i varane, Cooper je shvatio da je polazni pristup bio potpuno pogrešan i da rješenje leži u O'Brienovoj animaciji čudovišnih životinja. Brzo je uvjerio Selznicka da mu dopusti napraviti probnu rolu filma s dvije scene, koje bi bile prikazane glavonjama prije konačnog odobrenja projekta.
Tu negdje (konac 1931.) u igru ulazi Edgar Wallace, britanski pisac krimića, s kojim će Cooper razviti filmsku priču. Iz Indije se vraća i Schoedsack, koji dobiva mjesto ko-režisera u projektu, sad već s radnim nazivom The Eighth Wonder. Na žalost, Wallace iznenada umire od upale pluća. Kao scenarist uskače James Creelman, da bi ga za nekoliko mjeseci zamijenila Ruth Rose, inače gospođa Schoedsack. Kako se žena, prateći muža, nagledala opasnih ekspedicija, nije joj bilo teško na papir nabaciti Cooperove zamisli. Na kraju su Cooper i Schoedsack poslužili kao uzor za glavne muške likove.
Carl Denham (glumi ga Robert Armstrong), ambiciozni režiser dokumentaraca, očito je ne baš jako prikriveni Cooper. Prvi časnik John Driscoll (Bruce Cabot) je Schoedsack. Za četrdesetak je centimetara visoku zvijer bio zadužen O'Brien i njegova ekipa, trebala je još samo ljepotica. Tu na scenu izlazi Fay Wray, s kojom su Cooper i Schoedsack već radili na The Four Feathers. U međuvremenu, probna su rola i koncepcijski crteži pomogli da se otvore lisnice. Kad su se riješila prava oko Izgubljenog svijeta Arthura Conana Doylea - više da se preduhitri nekog kreativnog pravnika, iako je zapravo baš Doyle pravi idejni tata King Konga i sličnih projekata - produkcija je mogla krenuti punom parom.
Cooper i Schoedsack su radili svaki svoj dio posla. Film, do tad već nazvan King Kong, snimao se paralelno (danju jedan, noću drugi) s još jednim pustolovnim klasikom tridesetih: The Most Dangerous Game. Taj je film - o lovu na ljude što ga upriličuje dokoni grof - producirao Cooper, režirao Schoedsack sa Irvingom Pichelom, korištena je ista scenografija i ekipa, a u oba su glumili Armstrong i Fay Wray.
Konačno, premijera je King Konga bila u ožujku 1933., a film je ušao u povijest filmske umjetnosti. Priča nam je, valjda, poznata, ali svejedno se podsjetimo.
Režiser Carl Denham, noseći u džepu kartu nepoznatog otoka, a u želji da snimi savršeni dokumentarac, pronalazi Ann Darrow, nezaposlenu glumicu i nagovara je da s njim pođe u avanturu. Na brodu, Ann se zbliži s prvim časnikom, Johnom Driscollom, grubijanom meka srca.
Na otoku, obavijenom maglom, naša družina otkriva divovski zid, tko zna kad sagrađen. Istovremeno, upadaju usred urođeničkog obreda, kojim se odabrana seoska ljepotica priprema za žrtvovanje mračnom božanstvu zvanom Kong. Kad glavni vrač spazi Ann, shvati da bi ona bila još prikladnija žrtva. Naravno, Denham ga odbija (iako ponuda i nije bila loša: šest za jednu), ali urođenici sljedeće noći otimaju Ann s broda.
Denham, Driscoll i grupa naoružanih mornara pojure u pomoć, ali stižu prekasno. Divovski je majmun već odnio Ann i preostaje im samo poći u prašumu, slijedeći goleme otiske stopala u blatu. Na otoku, nastanjenom dinosaurima, naši junaci stradavaju jedan za drugim, što od dinosaura, što od samog Konga. Kong, sad već ozbiljno zaljubljen, uspije izbaviti Ann pred nasrtljivim alosaurom. No, hrabri mu je Driscoll za petama i spašava djevojku.
Bijesni majmun juri za njima, provali zid, razbuca urođeničko selo i padne pokošen omamljujućim plinom kojeg je Denham imao u pripremi, nejasno naslućujući što ga čeka na otoku. Uvidjevši priliku za još većom slavom, Denham odlučuje odvesti Konga u civilizaciju i pretvoriti ga u putujuću cirkusku atrakciju. Majmun, međutim, ima druge ideje, raskine okove, razvali pola New Yorka i konačno biva smaknut u zračnom napadu na vrhu Empire State Buildinga, simbola tehnološke civilizacije.
Ako vam se čini da je povijesni uvod pomalo predug, to je zato što je King Kong iz 1933. godine jedan od najznačajnijih ranih filmova znanstvene (uvjetno rečeno) fantastike. Snimljen s tada vrhunskim efektima, izvrsno odglumljen, savršeno izrežiran, da se pažnja ne gubi ni na trenutak kroz 90 minuta koliko traje, te uz čitav niz skrivenih značenja kojima su se kritičari bavili još dugo vremena, King Kong je postao bezvremenski klasik koga se i danas gleda jednako dobro kao i davne i kobne 1933. godine.
Uspjeh je filma bio takav da je iste godine Schoedsack režirao i nastavak, The Son of Kong. To nisam imao prilike vidjeti, ali izgleda da nije tako strašno kao što se čini. Schoedsack će se divovskim gorilama vratiti i 1949, u filmu Mighty Joe Young. U oba ova filma glumi Robert Armstrong. Solidni remake Joe Younga je 1998. režirao Ron Underwood, sa Charlize Theron, Billom Paxtonom i Radom Šerbedžijom u ulozi (a što bi drugo?) negativca s čudnim naglaskom.
U međuvremenu, King Kong je postao ikona dvadesetog stoljeća. Obračunat će se s Godzillom, u King Kong vs. Godzilla Inoshira Honde iz 1963. Mighty Peking Man iz 1977. je hongkonška varijanta, navodno tako loša da je izvrsna zabava.
U međuvremenu, divovskog su se gorile primili Dino de Laurentiis i John Guillermin. Njihov King Kong iz 1976. je na samom rubu katastrofe. Jessica Lange glumi kao da je cijelo vrijeme napušena i pijana, priča je nasilno modernizirana, majmun je smiješan, akcijske su scene režirane lijevom nogom, nema dinosaura, samo nekakva zmijetina. Sve u svemu, stvar spašava nešto malo kritike pohlepnog naftaškog kapitalizma i činjenica da penjanje King Konga na WTC danas nužno izaziva neke druge asocijacije. Koliko god čudno zvučalo, ali i ova je verzija dobila svoj nastavak, navodno još gori.
I konačno, nakon skoro četiri stranice rukopisa dolazimo do Petera Jacksona i njegovog King Konga.
Iskreno, kad sam čuo da čovjek ide raditi novu verziju King Konga, pitao sam se, čemu? Pogotovo što nisam bio baš pretjerano odvaljen Gospodarom prstenova kao cjelovitim ostvarenjem. Na momente je Gospodar dobar, vizualno je impresivan, ali u cjelini tu ima jako puno rupa koje Jackson nije uspio popuniti.
I onda sam otišao u kino. I zasjeo tri sata. I izvrsno se zabavljao cijelo vrijeme. I otišao još jednom, deset dana kasnije. I opet se izvrsno zabavljao puna tri sata. Jer, Jacksonov je King Kong vrlo zabavan film. Možda nije remek-djelo, ima nedostataka, ali je odličan.
Kao prvo, Jackson je napravio dobar i pametan potez što je svoju verziju smjestio u vrijeme Depresije, ostavši tako vjeran originalu iz 1933. Neka nova modernizacija, prebacivanje u današnje doba ili nakalemljivanje nekih suvremenih poruka (barem nametljivo) ili, ne daj bože, političke korektnosti, bi sigurno upropastili stvar: dokazala je to već izvedba iz 1976. Ovako je Jackson dobro iskoristio okruženje velike ekonomske krize da na likove nabaci podosta krvi i mesa, istovremeno uspjevši kroz niz vinjeta dati atmosferu ondašnjeg New Yorka, razdijeljenog između nezaposlenih, što žive od danas do sutra, i novih nebodera, simbola Amerike, koji su upravo u to vrijeme nicali po gradu.
S druge strane, Jackson je istovremeno značajno zahvatio u tkivo originalne priče. Za početak, poprilično je prekrojio likove. Denham (Jack Black) ovdje bježi pred svojim producentima, služi se svim mogućim trikovima, laže, vara, mulja, potpisuje sumnjive čekove, i to sve podmazano s poprilično šarma. Skoro da se mogao snimiti zasebni, vrlo zabavan film samo o njegovim mućkama. Osim toga, Denham se otpućuje na otok ni ne sluteći što ga tamo čeka. Podsjetimo, Cooperov je Carl Denham bio znatno uspješniji filmaš i znao je za Konga, samo nije ni sanjao što se točno krije iza vjerovanja u drevno božanstvo.
Jack Driscoll (Adrien Brody) više nije grubi časnik na sumnjivom brodu, već dramski pisac kojeg Denham gotovo na silu zadržava da mu napiše scenarij. Da se dosjetka nastavi, Driscoll je za vrijeme putovanja smješten u kavezu za divlje zvijeri, gdje mu Denham kao producent praktično diktira tekst. Međutim, jednom kad postane gusto, i ovaj će se Driscoll pokazati doraslim situaciji.
Najbliža je izvorniku ostala Ann Darrow (Naomi Watts), glumica kojoj u općoj krizi ne ide baš najbolje, ali koja će u svemu sačuvati makar minimum dostojanstva. Jackson je očito birao glumicu koja će biti fizički slična Fay Wray. Doduše, ovdje Naomi Watts ima znatno više vremena da razvije svoj lik, od neuspješne komičarke, potajno zaljubljene u djelo (kasnije i lik) Jacka Driscolla, pa do Kongove žrtve, prijateljice i konačno opet neuspješne zaštitnice.
Osim toga, Jackson je imao dosta prostora i da doda hrpu novih likova. Denham za sobom vuče asistenta, filmske tehničare i glavnu mušku zvijezdu, od kojih onda neki zgodno ginu. U verziji iz 1933., Denham skoro sve radi sam. Razrađeniji je i kapetan Engelhorn, dodan je časnik Heyes (mjesto Driscolla), a i drugi su članovi posade znatno prisutniji no što su bili u Cooperovom filmu, gdje su bili reducirani na statiste. Ovdje ih Jackson uspijeva okarakterizirati kroz dijaloge, postupke i geste, u kratkim epizodicama, koje doduše fino upotpunjavaju kostur priče, ali je upitno koliko joj zapravo pomažu da se kreće naprijed. Na žalost, u pojedinim se situacijama stječe dojam da s nekim likovima Jackson konačno ipak nije znao što bi i kako ih iskoristiti. Pa kad mu netko dojadi, ili strada ili jednostavno nestane iz filma.
Jackson očito voli izvornog King Konga. Njegova je verzija prepuna citata i aluzija na original. Doduše, bojim se da će ih pohvatati samo oni koji su jednaki fanovi kao i Jackson sam - ili moja malenkost, kad smo već kod toga. Čitavi dijalozi su prebačeni u novu verziju, bez i jednog slova izmjene, iako se ponekad izgovaraju u drugačije postavljenim situacijama i svakako ne na onaj mitraljeski način, tako tipičan za američke filmove tridesetih. Korištena je čak i originalna Max Steinerova glazba (scena nazovi-urođeničkog plesa u kazalištu).
Međutim, koliko se god Jackson naslanjao na izvorni film i držao se osnovne priče, ipak je, kao što smo već rekli, dosta i mijenjao (logično, kad mu film traje dva put dulje).
Počnimo od prvog susreta s urođenicima. Tu su se Jacksonu u King Konga potkrali neki drugi uzori. Cooper-Schoedsackovi urođenici nisu zapravo nasilni. Oni žive u strahu pred silom koju ne razumiju i traže najbolju žrtvu da umilostive svoje božanstvo, ali nisu brutalno nasilni. Na kraju, sami ispadaju žrtve, kad im razjareni Kong sravni cijelo selo sa zemljom. Jacksonovi su urođenici divljaci kakvih nema čak ni u najvećoj divljini. Dio njih kao da je pobjegao sa snimanja Mad Maxa, a dio s neke od Romerovih zombi-zabava. Njihovo je nasilje brutalno i prilično neisprovocirano (uloga djevojčice, koja očito ima neko značenje, ostaje nerazjašnjena, a Denham bi, kao netko tko dolazi iz dalekih krajeva u takvoj situaciji morao biti ipak nešto pažljiviji u prvom kontaktu), i zapravo ispadaju gomila opasnih degenerika. Čini mi se da je tu Jackson odao priznanje tzv. kanibalskim filmovima, jednom opskurnom, pornografski brutalnom talijanskom podžanru s kraja sedamdesetih. Bilo kako bilo, Cooper i Schoedsack su urođenike prikazali znatno poštenije (ne bez stereotipa, ali svejedno), i čini mi se da je tu njihovo iskustvo odigralo neku ulogu. Problem je kod Jacksona i to što nakon početnog sukoba i žrtvovanja Ann, urođenici potpuno nestaju iz filma, rastjerani s par rafala u zrak. Nema ih, kao ni scene u kojoj im Kong ruši selo, što bi ovdje bilo skoro pa ispunjenje neke pravde.
Jednom kad krene jurnjava kroz prašumu, Jackson se raspištoljio do kraja. Uveo je podosta novih opasnosti i čudovišta. Attractions? Stampedo brontosaura kroz uski klanac i na rubu litice! Ultimate fight King Konga s tri tiranosaura kojima je jedino na pameti zagristi u batak, čak i kad vise na lijanama iznad provalije! Puzeća i gmizeća smrt na memljivom dnu klanca (počast big bug filmovima iz pedesetih)! Napad odvratnih šišmiša-vampira! Ann Darrow u zabavljačkoj izvedbi života! Doduše, Jackson je izbacio onu slavnu scenu u kojoj Kong skida komad po komad odjeće s Ann. Zašto, ne znam, ali mislim da ima neke veze s MPAA i njihovom ocjenom. King Kong u saobraćajnoj gužvi! King Kong protiv američke armije!
U stvari, pomalo je bespredmetno i razgovarati o svim dopunama i preradama, jer se Jackson ipak nije odlučio na remake po načelu kadar-po-kadar. Ovo je njegova vizija, i možemo samo komentirati koliko je uspješna.
Jacksonov King Kong varira. On oscilira između zabavnih scena od kojih stvarno zastaje dah i čiste šećerane (klizanje na jezeru u parku ukrašenom za Božić), od koje također zastane dah (u smislu: koji je sad ovo q?). Ni patetike ne manjka, posebno na kraju. Od one prigušene, kad je Kong na Broadwayu sveden na otužni predmet eksploatacije (Jel' to njegovo zbacivanje okova ima neke druge konotacije?), do otvorene, kad Ann Darrow suznih očiju pokušava zaustaviti avione u napadu.
I logika se u nekim scenama može baciti kroz prozor: kako Kong premeće Ann po rukama, cura bi završila slomljenog vrata od golog djelovanja sila. Doduše, sad bar znamo kako se osjećaju barbike u rukama zločeste djece. Takvih detalja ima još, poput čučanja na vrhu Empire State Buildinga u zimsku zoru, samo u tankoj haljinici i visokim petama. Međutim, kad idemo gledati takve filmove, moramo biti svjesni da zapravo idemo gledati crtić s ubačenim glumcima. Najbolji je lik, kako to obično biva u zadnje vrijeme, kompjuterski animirani Kong. On sad stvarno i liči na gorilu: hoda četveronoške, bacaka se naokolo, skače, čak dobije i histerični napadaj, što visoki primati znadu upriličiti. A i faca je. Potiče emocije, ne samo kod Ann Darrow. Dakle i ukratko, crtić. A onda su i gegovi i rješenja iz crtića na mjestu. Jackson je to, izgleda, tako shvatio. Ako i vi tako shvatite kao gledalac, onda u redu. Ako ne, i ako vam fali kulturološka pozadina cijelog fenomena, te ako niste u stanju izvući konotacije i prenesena značenja odnosa na relaciji Ann - Kong i Kong - civilizacija, onda biste već sa samom postavkom filma mogli imati ozbiljnog problema.
Ovako kao jest, King Kong ima viškova i nedorečenosti. Ima, kao što smo već istakli, likova koje razrađuje i onda odjednom ne zna što bi s njima. To je, doduše, problem američkog pisanja scenarija za superspektakle generalno, i Jacksonovi grijesi ovdje nisu ništa veći nego nekih slavnijih imena. Sigurno ima i viška scena. Ona s kukcima i crvima je vjerojatno prvi kandidat za rezanje, iako u nekoj svojoj skoro pa prigušenosti i jezivoj polaganosti dobro sjedi kao kontrapunkt sumanutom obračunu s dinosaurima. Neke scene su već ocijenjene i kao preduge, posebno borba Konga s dinosaurima i obračun u zoru. Možda bi čišćenje od nepotrebnih detalja pomoglo, ali bi se sigurno i izgubio određeni šarm koji te scene svakako imaju.
Usporedimo li pristup i izvedbu jedne te iste priče u rukama Coopera i Schoedsacka, odnosno Jacksona, odlično se vidi razlika između filmaša koji točno znaju što uzeti, a što odbaciti, i filmaša koji je kao dijete u slastičarni, ima pun novčanik i nitko mu ništa ne brani. Netko će preferirati disciplinirano i sažeto pripovijedanje, drugi će se oduševljavati baroknom prenatrpanošću likovima, scenama i detaljima unutar njih. U slučaju King Konga, meni je odlično sjelo i jedno i drugo.
Ukratko, iako možda ipak nije remek-djelo, King Kong je odličan film, za oba palca gore! I da, i dalje ostajem pri tvrdnji da je bolji od Gospodara prstenova. Jednostavno zato što je King Kong veća faca od cmizdravih hobita.
Post je objavljen 07.11.2006. u 12:10 sati.