Sipao je kafu
U šolju
Dolio mleko
U šolju sa kafom
Promešao
Kašičicom
Popio belu kafu
I spustio šolju
Ne govoreći ništa
Zapalio
Cigaretu
Pravio kolute
Dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Ne govoreći mi ništa
Ne gledajući me
Digao se
Stavio šešir
Na glavu
Obukao
Kišni mantil
Jer je padala kiša
I izašao
Na kišu
Bez reči
Bez pogleda
A ja sam
Zarila glavu u ruke
I plakala.
Žak Prever
Na b92 blogovima, kod Tamare Skrozze, među komentarima sam našao ovu čuvenu Preverovu pesmu. Uzgred, danas je tamo bilo nekoliko dobrih postova - pardon, "blogova" kako se po tamošnjoj termnologiji to zove.
Elem, pesma... čitao sam Prevera nekada, naravno, tu je negde i knjiga... Uobičajeno je da čitalac na neki način saoseća sa "žrtvom", često se prepozna i identifikuje. Ali jebeno je kada sebe prepoznaš i u liku "zlotvora". Jebeno. O tome se obično ne pišu pesme. Treba se podsećati, ne sme se zaboravljati.
Uspeo sam da dođem do nekih dela Andrew Birda (hvala RS za prosvetljenje). Fina muzika za ova sunčana jesenja jutra. Volim kada žice gitare zveče. Kao kod Neil Younga u Dead Man. I kada se čuje pojedinačno okidanje žica, i škripa jagodica. Mada ti instrumenti, koji li su, kao da je citra. Obožavam. Kada je umro Danilo Kiš, bila je na televiziji jako lepa emisija o njegovom životu, i u pozadini je išla divna, setna, muzika na citri. Tražim tu muziku od tada.
Za pune baterije po ovim danima, neophodan je dug san. I ustajanje zajedno sa suncem. Ovo drugo naročito. Setio sam se me je u stvari to izvuklo prethodne zime. Jako je turobno kad moraš rano ustati - a ono mrak! Buđenje je novi početak, rađanje, a mrak je mrak, smrt. Spavaća soba gleda na istok, a sada, kad sam konačno oprao prozore, još bolje vidim grane breze ispred.