Deseti mjesec je nekako bio napet i negativan. Ne samo meni. Iako sam u takvim situacijama poprilično uvjerena da se svijet vrti oko mene. Tipično ovnovsko razmišljanje :D
Ali sva sreća, prošlo je i nekako se lakše diše. Ispravak, lakše bi se disalo da nema ovog bolesnog i perverznog vremena. Ujutro stružem led sa stakla a popodne kada idem kući kožu bi si ogulila sa sebe koliko je vruće!!!! Kad će više zima?!?!?!?! Moram natjerati Vještca da pjeva Pahuljice padaju meke i guste la la la la la.... Njemu nekako bolje leži to sa izazivanjem vremena i predviđanjem potresa. Kada je bio onaj potres negdje u blizini zagreba, ne sjećam se točno gdje, večer prije meni moj Vještac kaže da je potres. Kako smo bili blago upljugani ja sam mu se samo nasmijala. I drugi dan otvorim novine i pročitam da je potres stvarno bio. Damn! Taj čovjek me ponekad plaši..... Više od podruma :D
Imate li vi kakav umišljeni strah iz djetinjstva? Mene proganja taj podrum. U zgradi kod moje stare. Još kao klinka sam naučila da se zaletim u ulaz i protrčim kraj podruma tako da grabim po pet stepenica od jednom. I to je bilo oke sa 10 godina. Ali sada malo izgleda smiješno kada napravim istu stvar samo na visokim potpeticama sa pet vrečica u rukama. Zaletavam se, grabim stepenice, pokušavam ne potrgati noge ali ne smijem stati i okrenuti se. Jer tamo je podrum. A u podrumu živi čudovište. Veliko i opako. Koja boleština....
Post je objavljen 08.11.2006. u 12:33 sati.