Zvono na portafonu prenulo ju je iz razmišljanja pred upaljenim televizorom, uopće ne znajući koja je emisija trenutno na rasporedu. Istog trena dlanovi su joj se počeli znojiti i srce brže kucati. Baš kao i davno prije, baš kao i uvijek kad bi ga vidjela.
Iz bijele slušalice obješene na zid čula je poznati glas:
-Serviser kućanskih aparata-uvijek se volio šaliti.
I uvijek je znao što će ju nasmijati.
Srce joj je sve brže lupalo, dok je čekala da se tih par stepenica popne do njenog stana. Prošlo je i previše vremena od posljednjeg susreta, od posljednjeg zagrljaja, od posljednjeg poljupca i njegovih riječi koje su zvučale kao u onoj pjesmi.. „…da sve je gotovo, da nema više i da mi nismo jedno za drugo…“
Smiješak na njenim usnama dao mu je do znanja da joj je drago da ga vidi, a ruke u džepu traperica skrivale su nervozu. U istom trenu proletjelo joj je tisuću sretnih trenutaka provedenih zajedno s njim. I još tisuću slatkih riječi izmijenjenih s njim. I još…
I dok su sjedili jedno pored drugoga, činili su se kao stari dobri prijatelji, koji prepričavaju sve ono što im se dogodilo otkako se nisu vidjeli. I lijepo i ružno. Pa čak i ono što trenutno osjećaju i kroz kakve trnovite staze prolaze. A prolaze ih oboje. Samo, ovaj put, svatko svojom stazom, koje se, eto, rijetko isprepletu.
Svako malo pogledavao je na zaslon mobitela. Uvijek je to radio.
Upijala je svaku njegovu riječ, ali nije mogla prestati razmišljati kako život može biti okrutan, nepravedan i kako je teško za povjerovati da onaj, koji savršeno pristaje njenom karakteru na ovoj zemaljskoj kugli, ipak ne živi negdje u Indoneziji, već sasvim blizu. Tu, u selu pokraj njenog.
Mjesecima su joj nedostajali njegovi dodiri, poruke nježnosti, želje za dobro jutro i samo jednom rečeno „Volim te“. Mjesecima je stiskala šalicu koju je dobila na poklon i čuvala je uz poruku: „Ti si dobila počasno mjesto u mom srcu“. Šalica je dobila počasno mjesto na njenom radnom stolu, a on, počasno mjesto u njenom životu.
Na radiju je svirala „Obična ljubavna pjesma“. I ovo je bila sasvim obična ljubavna priča. Obična za nekoga tko nije bio glavni lik. Za nju, to je bila priča koja se više nikada neće napisati. Bar ne s toliko prekrasnih trenutaka, opisa žutih maslačaka na zelenoj livadi i neostvarene želje da zajedno, sijedih vlasi, sjedeći na klupi staračkog doma, drže se za ruke i gledaju u onu čokoladu s rižom, kako se topi na proljetnom suncu i šute zadovoljni što su ostvarili svoj san.
Slušala ga je kako priča o običnim životnim situacijama. O poslu. O motoru kojeg je kupio. O planovima za uređenje kuće. O snovima da bar jednom dobije dobitnu kombinaciju na lotu. O njegovim besanim noćima. Novougrađenom klima uređaju u dnevnoj sobi. Psu koji je po dvadesetpeti put pobjegao iz dvorišta. O tome kako je nesretan. I kako mu baš paše ova kombinacija sladoleda od vanilije i čokolade.
Tog trenutka shvatila je, da više nikada neće imati one leptiriće u trbuhu kada ju primi za ruku i poljubi u dlan. Shvatio je i on. Uostalom, to je i bila njegova želja.
Ostatak večeri proveli su sjedeći jedno pored drugog, buljeći u stišani televizor i slušajući pjesme sa radija. Bile su lagane i nježne. Baš onakve kakve su zajedno, davno prije, voljeli slušati. Privukao ju je sebi bliže. Zagrlio ju i mrsio joj plavu kosu. Gotovo je mogla čuti lupanje njegovog srca. I čula bi ga, da na radiju nije svirala „Obična ljubavna pjesma“.
-Znaš, ovo mi nedostaje-konačno je prekinuo šutnju.
-Znam
-I nedostaje mi stisnuti se, kao nekada, uz tebe usred noći kad ne mogu zaspati
-Znam
-Još uvijek si lijepa. Još uvijek isto mirišeš.
Njena je glava bila na njegovom ramenu, pa nije mogao vidjeti suzu.
Ali, shvatio je da njena šutnja znači isto ono što bi najveći pjesnik mogao napisati o ljubavi.
Još jednom je pogledao na zaslon mobitela. Još jednom ju je pogledao.
-Moram ići.
Nije morao. Znala je to. Ali, nije ga htjela zadržavati. Željela je prošlost ostaviti u prošlosti. A sadašnjosti dozvoliti da se tih trenutaka prisjeća sa osmijehom na usnama. Baš svaki put.
Na hodniku ju je zagrlio i zavukao joj ruke pod majicu. Stisnula se uz njegovo toplo tijelo. Nisu se ni mazili,ni poljubili za rastanak. Samo su se grlili. Dugo. Jako dugo.
-Još uvijek si lijepa, znaš?- rekao je, jer nije znao što bi rekao.
Nije ni ona znala.
Šutila je i samo ga još jače zagrlila.
Stajali su tako na hodniku kao dva prijatelja koja se rastaju na dulje vrijeme i koji znaju da će ovaj rastanak pamtiti zauvijek.
Na radiju je svirala neka druga pjesma.