Tijekom adolescentskog razdoblja sam se identificirao s nekim subkulturnim grupama, ali i pojmovima pa i životinjama. Kasnije kako sam odrastao, utjecaj (formalnog) obrazovanja je učinio svoje i na sav taj svijet sam počeo gledati kao na moj svijet mašte, kao na zavaravanje, privid, djetinjstvo. Sav taj svijet je dobio pridjev dječji, što je podrazumijevalo da je manje vrijedan u svijetu odraslih. Palo je puno prašine na taj svijet, bio je uspješno potisnut. Tek ponekad, u nekim čarobnim trenucima, dok sam trčao kroz šume, preko livada, s vjetrom na licu, s vjetrom u kosi, vraćali (vračali) su se moji simboli i nadahnjivali me. Davali mi krila, širili nozdrve, jačali glad za životnim tekućinama, budili želju za životom, podizali libido, vodili me na rub svjesnog, tjerali da vrištim, klikćem, lajem, zavijam.
Osim ovih animalnih simbola imao sam i ljudske. Budili su u meni ponos, čast, želju za spoznajom, smirenost, skrušenost, asketizam, zadovoljstvo, sreću.
Nedavno sam osvijestio da taj svijet nije mašta, fantazija. To je stvaran svijet u meni (Ekatarina Velika). To je moj put, moj smisao.
Post je objavljen 08.11.2006. u 09:19 sati.