Znojim se u masi nabomboniranih teeangera. Godinama nisam bio u Bestu. Kad sam zadnji put bio u toj rupčagi još sam uvijek bio maloljetan. Možda zato sada doima tako skučeno. No, opet, koji se kurac čudim, oduvijek je bio mjesto za seljake. Svakim centimetrom moje kože vibrira električni acid. Izvijam se polako, gotovo u transu, dok svi oko mene skaču kao da su u luna-parku. "Idemo na šank po cugu, cijelo jebeno vrijeme imam osjećaj da se ne uklapam ovdje", govori Lara dok me vuče iz gužve i vraća u sadašnjost.
"Duplu-votku, Red Bull i jackie-colu", nerazgovjetno govorim konobaru koji mi odgovorava, "Znam, već si šest puta naručio cugu kod mene, svaki drugi put je bez Red Bulla, samo mahni, ne moraš mi objašnjavati svaki put iz početka". Bože, kako razvaljeno moram izgledati da mi ljudi govore takve stvari? No opet, možda su istrenirani za mlađahnu zobersku populaciju koja nikada ne može složiti rečenicu. R-R-R-R-R-R-ed B-B-B-ull. Okrenem se i dodajem cugu Lari, ali umjesto njenog smiješka žene na LSD-u ugledam znojno debelo lice s naočalama i podbratkom. Koji kurac on radi ovdje? "Paaa, kad se već stalno srećemo mogli bi se i upoznati", govori Lari i pruža ruku, "Ja sam Darko".
Poznajem lika, ali ne mogu ga smjestiti u neki kontekst. Uplovljavam u izmaglicu flashbackova, tisuće lica i situacija. Niti jedna u kojoj mogu identificirati Darka. Ne znam koliko to traje, ali nakon nekog neodređenog vremena vratim se u Best i sadašnjost. Koliko sam dugo bio zarobljen u uspomenama? Je li Darko primjetio da sam ja negdje drugdje? "Ja sam Mirta", odgovara Lara i upućuje mi upitan pogled koji govori "Što ćemo mu učiniti?". "O, i ti si tu", okreće se Darko i pruža mi svoju nervoznu znojnu salastu ruku. "Reklo bi se da sam sveprisutan, ali samo ako pitaš teologe", odgovaram mu i pružam Lari cugu. "Reko, kad se već stalno viđamo ovako po partijima, mogli bi se i upoznati", govori Darko gledajući moja leđa jer sam ja zaokupljen otvaranjem limenke Red Bulla kao što samo čovjek na acidu može biti. Kruži oko mene pokušavajući zaokupiti moju pozornost. Napokon uspijem otvoriti limenku, pomiješati polovicu sa duplom votkom, otpiti gutljaj, odložiti čašu na šank i podići pogled. Otvaranje limenke kao da je trajalo vječno, potpuno sam zaboravio na Darka. Prokleti acid. "Darko", govori lice koje se pretvara u njušku. Znoj mu se cijedi preko vilice što vibrira i kaplje po prljavoj majici. Čak se i odvratni podbradak trese u ritmu. "Josip, drago mi je".
"Mogli bi na after kod mene, imam solo stan, imam vutre, malo se spuštamo, malo se zajebavamo...", govori Darko pokušavajući biti opušten. Definitivno je na ecstasyju. Jebena pomirljiva dobroćudna budala puna ljubavi i razumijevanja. U meni je umjesto ljubavi i razumijevanja acid. Ne mrzim Darka osobno. Mrzim drogu na kojoj je. Jefini, primitivni ecstasy koji tako dobro prodaje iluziju da je svijet predivno mjesto. Čak i kad bih mu porušao direktno objasniti da je svijet u stvari u kurcu i koliko je to predivno promatrao bi me pogledom koji bi govorio "Gle, još jedan ubedirani jadnik, hajde da mu pomognem". Udara flash. U Darkovom smo stanu, njegovo vlažno podbuhlo lice spljošteno je između sjajno lakiranog parketa i četiri centimetra potplata moje marte. Dok priklješten između toplog drveta i gume otporne na sažaljenje razmišlja o tome zašto su ljudi zli Lara mu razvaljuje čmar četrdesetcentimetarskom umjetnom crnom kurčinom prikvačenom za njeno međunožje. Darkecu bi sigurno dobro sjeo zoran primjer koliko su ljudi u kurcu. Teoretiziranje sigurno neće pomoći. Potrebne su praktične instrukcije. Nešto što se ne može pobiti nabomboniranim argumentima. Potreban je monumentalni spomenik ljudskoj izopačenosti. Netko mora platiti, a Darkec je utijelovljenje onih koji moraju platiti. Zbogom ecstasy iluzijo ljubavi, dobrodošao gumeni potplate. Urazumi se. Urazumi se! Vrati se u stvarnost i odgovori čovjeku, govori glas u mojoj glavi. Natrag u stvarnost. "Hvala na pozivu, ali za mene ne postoji spuštanje, vutra mi najmanje treba, idem direktno na posao". Darko sliježe ramenima, "Nema beda, morao sam pitati, znaš, nemojte zamjeriti, znamo se jel...", govori i odlazi.
"Nadam se da ti se piju još barem dvije cuge jer ja imam još barem pola Red Bulla", kažem Lari gledajući ga kako odlazi u masu tragajući za opcijom manje čudnom od nas. "Može, dapače, na ovom acidu mi je toliko jebeno dobro da mi je svejedno jesam li u zvučniku ili za šankom", odgovori Lara. Stojimo tako, pijemo i razmijenjujemo ludilo nekoliko sati, kad eto ti opet Darka. Ovaj put vuče za ruku nisku ženu kojoj ne mogu zamjetiti niti jedan jedini drugi detalj. Alkohol očito udara iznutra, ali se ne osjećam pijan. Darkec si je pronašao neku kemijom sluđenu naivnu teenagerku koju će odvući u svoj prljavi brlog i napokon odraditi sve ono što je vidio na internetu. Sve prljave perverzije bit će vjerno rekonstruirane, a svaki njen otvor brižno iskorišten. Čovjek u kojem se nakupi toliko očajničke frustracije mora biti životinja. Tisuće flasheva brutalne internet pornografije izvrte se pred mojim očima komprimirani u nekoliko sekundi, ali svaki kristalno jasan, svaki kristalno zao. Bože kako su ljudi izopačeni. Ne može drugačije. Izgleda sretan dok mi obješenjački namiguje preko njenog ramena. Kakva odvratna slika za gledati na acidu. Posvećujem svoju pažnju Lari, ali debela svinja opet je pored nas. "Stvarno oprosti kaj smetam, ono, stvarno sorry, ali ako može samo jedno pitanje", mrmlja držeći ruku na mom ramenu. Acid odmah flashne tisuću odvratnih pitanja koja bi mi mogao postaviti, ali on ipak upita: "Jel idete vi možda kasnije prema gradu?". "Da, ali svakako ne odmah, ne znam kad, vrijeme mi je trenutno jako relativan pojam, ali može, u krajnjem slučaju kad nas izbace". "Stvarno, jebeno thanks, buraz, malu treba još malo obraditi, a frendovi mi hoće doma, spasio bi me". "Samo ti pošalji pičkice na spavanje, ja ću biti ovdje koliko god ti treba", govorim mu znajući da nema šanse da vozim to debelo smeće. Nadam se da vani pada kiša.
Lara i ja nastavljamo piti, a Darko nekoliko metara dalje nastavlja "obrađivati" nevinu djevojčicu. Nakon nekoliko cugi zlo u meni prokulja još malo jače. Zaokuplja me koncept sijanja zla po slučajno odabranim ciljevima. Ne zato jer je netko zaslužio. Ne zlo s poantom ili božji plameni mač. Ono što me privlači je bezrazložno zlo. Zašto? Zato je se može, eto zašto. Osjećam se na sasvim suprotnoj strani od realnosti i želim iskoristiti sav potencijal shizofrene sluđenosti acidom. Čini nestandardne stvari, Estebane. Istraži mračne zakutke svoje osobnosti. Zajebati nekoga bez ikakvog razloga? Svakako. Želim vidjeti koliko čudan mogu biti. Tako odlazim do Darkeca i govorim mu na uho: "Znaš Darko, jebiga, mi bi još ostali, ali nemamo para, totalno smo odvaljeni, kao što uostalom vidiš, jebeno nam se ne ide kući, imaš ti vremena, ali nemamo cugu, jel možeš srediti nekakvo pivo za mene i sok za Laru?". Neugodno mu je, ali ipak procijedi "Imam još samo trideset kuna, ali mislim da imaju točeno pivo". "Boli te kurac, smisli nešto, ako nema dovoljno za oboje pobrini se samo za pivo, jebeš Laru". Ali, Darko je nabomboniran i prepun ljubavi, mi krucijalni dio njegovog plana za sotonističku misu s teenagerkom, a ne može se sad zajebati. Uskoro dolazi s točenim pivom i colom.
Mrzim točeno pivo. Prokleto razvodnjeno smeće. Točeno pivo je u alkoholu ono što je pašteta u mesnim prerađevinama, ali ovo ima ekstremno dobar okus. Gotovo mogu osjetiti Darkove suze i znoj u ustima i zlo što kulja u mojoj mračnoj utrobi. Ovo je pivo koje je zaradio netko drugi. Ima okus otimačine jer predstavlja plijen mentalno-emotivne oružane pljačke, otimačina ima okus nasilja, nasilje ima okus umorstva, a umorstvo je instinkt pohranjen u svima nama i proizvodi okus koji ulazi u Top 5 okusa svih vremena. Evo ti opet Darkeca za nekoliko minuta. U rukama drži staklenu čašu. "Fakat mi je bed, ali nemam više ni kune, dao sam sve za vas, jel bi mi mogao uliti malo piva?". Kakav je ovo mentalni šah! "Naravno", govorim dok pokušavam pogoditi čašu lijevajući, ali više prolijevam po podu i Darkovom salu nego u čašu. To bih možda napravio i da nisam na acidu, ali ovako nemam izbora. "Trebao si proliti i više, mater mu jebem debelu", kaže Lara dok gleda Darkeova leđa što odlaze u mrak.
Ostavljamo pola cuge i odlazimo prema izlazu, savijeni u histeričnom smijehu. Očekivano, vani pada kiša. Bog hrani predatore. Smješka se mojoj predstavi, smješka se Darkecu koji će ostati na kiši. Na mojoj je strani, definitivno, taj stari zajebant. Ne samo da uživa u predstavi zla nego i uvažava moje sugestije u vidu oborina. "Jel te smeta kiša, sad, na ovom jebenom pomahnitalom acidu?", upitam Laru. "Inače bih potrčala, ali sad me stvarno boli kurac". Šećemo prema autu s noge na nogu mimoilazeći se s nabomboniranim teeangerima što uživaju u blagodatima odvratnog Jaruna. "Josipeeee!".
"Josipeeeeee!" "Ubrzaj korak", kažem Lari. "Nemoj biti paranoičan, sranje nema veze s nama". "Josipeeeeeeee!". "Ja sam Josip, jebote", govorim dok oboje ubrzavamo korak. "Uporabio si tri riječi na J u rečenici", govori uspuhano Lara dok trčimo prema parkiralištu. Ah, bit će divno hladnokrvno zatvoriti vrata tom debelom skotu kad mu spas već bude nadohvat ruke. Hvala bogu, centralno otključavanje uglavnom radi samo na prednjim vratima. Sjedamo u auto. Sve što čujem je buka vrata što se zatvaraju i finalno Larino spuštanje prsta na gumb za zaključavanje. Napokon sigurni. Zajebati nekoga iza leđa je početnički sport, ali sjebati nekoga u lice - to je već mnogo zahtjevnija akrobacija. Još se uvijek smijemo. Auto je potpuno zamagljen. Prokleto smeće se uvijek zamagli kad pada kiša. A zatim pogledam u retrovizor i ugledam svinjsko lice. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim da je slika zaista preblizu, a i da uopće ne bi trebala biti u retrovizoru jer je i stražnje staklo zamagljeno kao što se i vidi iza svinjskog lica. Iza. Iza svinjskog lica. Aaaaaa! Okrenem se u šoku i ugledam čudovište na stražnjem sjedalu. "Lara, imamo osmog putnika". Umire od smijeha, ali onda pogleda mene, a zatim na stražnje sjedište. Prokleto centralno zaključavanje ponekad, ali samo ponekad, otključava i stražnja vrata. "Evo, sad će i moja prijateljica", govori Darko dok zuri u ekran mobitela tipkajući poruku. Znoj se još uvijek cijedni s njega, a vilica mu podrhtava dok je apsolutno zaokupljen ekrančićem.
Nisam spreman na zahtjevnije akrobacije. Ne ovdje ne sada. Usredotoči se, Estebane. Zlo u ludilu je ok, ali nešto je sasvim drugačije uspjeti nekoga odjebati dok gledaš njegovo lice koje se topi. Znate i sami kako vas ljudi uvijek uspiju najebati na neko sranje ako vi niste posebno nadrkani, te ako su oni dovoljno uporni. Usredotoči se. Sluđena si acid životinja i možeš što god poželiš. Pusti zlo s lanca. Zaboravimo trivijalnu i lažnu elementarnu ljudskost ugrađenu u sve nas odrastanjem poput morbidnog brain-washing programa. Budimo sve što možemo biti. Darkec je ograničenje koje treba ukloniti s puta. Nije osoba. Predstavlja tek tanku barijeru koja te odvaja od sna. Od sna u kojem je sve moguće. Barijeru? Ukloniti.
"Darko, promjena plana". "Kakva?". "Ti ostaješ vani". "Ne šali se Josipe, sad će moja prijateljica". "Darko, izađi van, došlo je do promjene plana, ne vozim te nikuda, game over, insert coin, pičke isusove materine, ti ostaješ vani, mi ostajemo unutra, to je novi plan, dakle, kreni prema izlazu". Vrata su još uvijek otvorena. Darko zuri u mene i još uvijek ne vjeruje da se ne šalim. Estebane, usredotočenost. Odvrti ludilo do kraja. Slobodni pad u kaos. Ne gledaj iza. Dohvatim golf palicu i počnem ga gurati van. "Van, van, van, jebote, gdje je pristojnost, gdje je distanciranost, gdje su elementarna pravila međuljudskih odnosa, zar moramo postati životinje?!". "Mirta, daj ga urazumi, jebeš sve, ne treba do doma, samo tu, do prve stanice, samo da ne stojimo na kiši". Lara šuti i zuri pred sebe. Guram ga palicom, ali životinja se grčevito drži za sjedalo. Njegov otpor u meni stvara mržnju i više mi nije teško gurkati ga palicom. Počinjem se osjećati dobro sa svakim novi spojem olovne glave i znojnog sala. Zlo se probudilo. Više nema povratka. "Mirta, reci mu nešto". "Debeli, zatvori vrata". Darko zatvara vrata. "S vanjske strane, kretenčino", mirno govori Lara. "Josipe, Mirta, evo, samo par minuta, samo dok mi ne dođe prijateljica, vani pada kiša, dajte ljudi, ne morate me voziti nigdje, samo da ne dobijem upalu pluća na kiši". Podbodem ga palicom da naglasim slijedeću rečenicu. Prestaje se držati za sjedalo i tupo me promatra izbuljenim očima sakrivenim iza nakrivljenih naočala. "Gledaj, mi smo upravo izašli s preciznom namjerom da se izjebemo u ovom autu, ovdje i sad, a činjenica da si ti na stražnjem jebenom sjedalu predstavlja nam popriličan problem u razmjeni emotivnih vibracija, dakle, ti j-e-b-e-n-o izlaziš van, a mi se jebemo". "Samo još minuticu". Da li je nasilje možda slijedeći korak? Isprobao sam sve droge, možda je nasilje next level? Jesam li stvarno tako divno sluđen LSD-om da ću biti sposoban ozlijediti ovo debelo čudovište? Zašto ne? Nadam se da će skeč uspjeti. Otvaram svoja vrata, izvlačim palicu i govorim: "Darko, dovodiš me u vrlo neugodnu situaciju, buraz, sorry, ali dovodiš me do neizbježnog, budi normalan i shvati da si popušio, nemoj me dovoditi u neugodnost, nemojmo raditi scene". Oči su mu suzne dok proživljava hipersenzibilnu ecstasy reakciju. Pokunjeno napušta auto. Vraćam se u auto i zaključavam.
Lara zuri u mene. "Ništa nije tako dobar osjećaj kao pročišćeno koncentrirano zlo, zar ne?", upitam. "Svakako". Upalim auto i pojačam ventilaciju, ali se ništa ne događa. "Nogama si otkvačila kabel za napajanje ventilacije". "Ti si sjedio na ovom mjestu kad smo dolazili, ja sam vozila". "Ah, da". Ispružim se na njeno krilo i pokušavam pronaći otkvačeni kabel iako znam da je sam pokušaj apsolutno besmislen. Tamo su deseci žica, a ja tek u ležećem položaju počinjem uviđati koliko sam spektakularno pijan. "Meni je super u ovoj poziciji, ja bi malo ostao tako". "Meni se nikud ne žuri". Pušimo tisuću cigareta i pričamo o smislu života.
Nakon nekog vremena odlučimo krenuti. Kiša još uvijek pada, a sva su stakla oblijepljena finom sivom izmaglicom punom smoga i teških metala. Spustim prozore u nadi da će se odmagliti. Bože, znam da me želiš kazniti zbog nepravde, ali te fore su za religiozne, zato odjebi, ne treba mi tvoja naklonost, a još manje sreća. Ja sam amajlija koja donosi sreću. Zečja šapa i krvavi novčić zajedno. Jebi se, gade. Znam da bolesno voliš odvažne. Ne možeš si pomoći, jednostavno si slab da prgave dječaćiće koji ti bacaju rukavicu u lice. Jednostavno im moraš pomoći, ma koliko ih mrzio. Ja sam jedan od njih, zato odjebi s dubokim poantama. Pure evil. Spuštenih prozora vozim kroz grad. Lara briše svoju stranu vjetrobrana, a moja je i dalje zamagljena. Unutrašnjom stranom vratiju cijedi se voda, dok Psycraft udara na zvučnicima. Već je dan, a ulice su prazne. "Da smo likovi iz priče morali bismo najebati na kraju, kako bi poetska pravda bila zadovoljena barem bi nas panduri trebali zaustaviti, tek toliko da se dokaže da ne možeš izazivati takav kaos i izvući se, kažem ti, barem panduri ako već ne poginemo u krvavom sudaru punom nedužnih žrtava", govorim zureći u Laru kako mi ni jedan djelić ceste ne bi bio u kadru dok prolazimo veliko križanje kroz žuto svjetlo. "Srećom, mi likovi smo iz stvarnog svijeta pa nam se ništa loše ne može dogoditi, stvarni svijet ne puši te hipijevske poante".
Esteban Prezvušt Grokter
Post je objavljen 08.11.2006. u 08:58 sati.