Umijeće komuniciranja dopušta nam da se u svakom društvu i svakoj prilici znamo nositi. Komunikacija uvijek treba biti dvosmjerna i kao što gorljivo iskazujemo naše stavove, jednakim žarom trebamo slušati sugovornika gledajući ga u oči. Još je nešto važno u samom načinu ophođenja. Naime, ljudi znaju govoriti nešto što ne stoji, ili neke riječi potpuno krivo upotrebljavati. Dobro je u tim zgodama ne reagirati odmah i ukazivati na pogrešku, nego pustiti sugovorniku da dovrši rečenicu i onda naći model kako u našem iskazu ispraviti ono što je pogrešno, a niti jednog trenutka reći da je sugovornik pogriješio. Ponekad i naše ideje ne padnu kod drugih na plodno tlo, ali će vješt govornik znati naći put da se sugovornik složi s našim stavom. U nekim analizama ljudskoga ponašanja kaže se da ljudi jako vole kad ih se imenom oslovljava, te da je iskazivanje priznanja i za najmanju sitnicu nešto čime ste sugovorniku donijeli smiješak na lice. Netko će reći da se tu vozimo po rubu laskanja, ali isto tako zašto nitko ne kaže da se vozimo po rubu zloće ako ćemo i za najmanju sitnicu ispravljati onoga s kim pričamo i reagirati samo na negativnosti. Reagiranja na negativnosti dovele su do toga da su i mediji puni negativnih vijesti. Da danas uzmete novine i komad papira i da povučete crtu po pola na koju ćete s jedne strane pisati pozitivne članke (naslove), a s druge negativne, vijdeli bi da sam u pravu. Da reagiramo samo na negativnosti, da nam je to kao urođeno govore i neke analize iz ponašanja male djece. Često znaju biti zločesta samo zato što ih roditelji ili okolina drukčije ne primjećuju ili ne reagiraju.
Zato slušajmo ljude, na lijep način ispravimo ono što ne valja, iskažimo poštovanje tako što ćemo barem ime zapamtiti nekome kod upoznavanja, te pohvalimo svaku sitnicu.
Post je objavljen 08.11.2006. u 07:49 sati.