Marketing
To nije naš svit! (3)
Najavljenu Priču dobrog razbojnika počinjem objavljivati u subotu, 11. studenoga. Ići će u nastavcima svake subote.
Evo konačno, sa zakašnjenjem, završavam tekst u nastavcima (nizaljku 
) povodom feljtona, kojeg u posljednja dva i pol mjeseca (od 27. kolovoza) objavljuje moje savezničko glasilo Glas koncila (do sada je izašlo devet nastavaka), pod naslovom "Ustaški pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini" – povijesni događaj ili mit. Rečeni događaj je u naslovu stavljen u navodnike, što upućuje na zaključak, kojeg autor neumorno ponavlja: riječ je o mitu! (Ah, barem o mitovima ja dobro znam! Dobre laži zabavnije su od istine! A stvarno vješto smišljene laži su također i istinitije od Istine!)
Dakle, "objektivnu istinu" na stranu, gledajmo, što nam prča govori, o onome koji priča (i o onima, koji mu priču objavljuju). Do čega je njemu stalo?
Zanimljivo je da autor feljtona, dični katolički novinar Tomislav Vuković, zapravo uopće ne poriče da se pokolj Srba jest dogodio; i da su ga počinili »ustaške ubojice« 
; čak štoviše, više pokolja, jer priznaje ne samo onaj od 13. svibnja, o kojem postoji Stepinčevo svjedočenje (vidi prošli nastavak), nego i onaj s kraja srpnja (vidi prvi dio ovog teksta).
On doduše jako manipulira analizirajući u više nastavaka stvarne i navodne proturječnosti u raznim svjedočenjima, tvrdeći da one pokazuju kako svi svjedoci lažu, da se ništa nije dogodilo. No, osim što svjedoci svakako mogu biti nepouzdani (iskaze su davali nakon više godina, a glasine su se već prije širile), osim što svjedoka masovnih ubojstava često uopće nema (iz razumljivih razloga, jer preživjeli su samo suučesnici), Vuković sustavno zanemaruje činjenicu, da se nije radilo samo o jednom posebnom događaju, kada je nekoliko stotina muškaraca bilo zatvoreno u crkvi i zatim pobijeno, u crkvi ili van nje, nego o sustavnoj kampanji "čišćenja terena", koja je započela 29. srpnja kao odgovor na početak ustanka (tj, po Vukoviiću, kao "osveta za partizansku provokaciju"), pa je to onda OK, a i glasilo Hrvatske biskupske konferencije se eto slaže, da je masovni pokolj iz osvete OK). Žalba zapovjednika žandara (tj. oružništva), navedena u prethodnom nastavku, odnosila se na ta zbivanja u cjelini, a ne na jedan posebni događaj. Što se sve točno događalo, točan datum i sat i mjesto svakog pojedinog događaja, naravno, teško je utvrdjeti.
Za općinu Glina (koja je manja od predratnog kotara Glina) navodi se, po poimeničnom spisku, da je imala ukupno 10.699 poginulih, ubijenih i umrlih usred ratnih događanja (broj u koji nisu uključeni oni koji su poginuli kao "kvislinzi", tj. ustaše, domobrani i četnici); od toga su 5.880 žrtve fašističkog terora (ubijeni od ustaša, Nijemaca i četnika); a 2.333 poginuli partizani; velika većina su Srbi. Za usporedbu, općina Glina je 1948. imala 31.732 stanovnika; poginula je četvrtina predratnog stanovništva, a znatno više među muškarcima (iako su i žene bile ubijane, ili ginule kao partizanke). Ove brojke nitko nije osporio; dapače, ovi su pojedinačni popisi dokazivali lažnost srpskog mita o 500.000 ili čak preko milijun Srba ubijenih u Jasenovcu (realni broj je oko 50.000, ali više ih je pobijeno u ovakvim "akcijama čišćenja" na terenu).
Pa ako Vuković, koliko god vrdao, na kraju ipak priznaje da se ubojstva jesu događala i da se ustaše može nazvati "ubojicama"; pa ih čak, u 9. nastavku od ove subote, izjednačava sa srpskim šovinističkim propagandistima koji šire laži i mržnju:
Laž je ova: pokolj se nije dogodio u pravoslavnoj crkvi, kako je to tvrdila »protuhrvatska historiografija«
, nego izvan nje! Ha, eto vam sad, bando jedna četnička! Vuković citira iskaz, koji je u listopadu 1944. Okružnoj komisiji za ratne zločine Okružnoga narodnog odbora Banije dao glinski biskup Franc Žužek, kojeg su inače lokalni Srbi jako hvalili, jer je pokušavao pomoći i neke i spasio ustaškog metka ili noža. Žužek navodi, kako su 29. srpnja 1941. velik broj (po njegovoj procjeni oko 700) zarobljenih Srba ustaše zatvorili u pravoslavnu crkvu, te ih zatim odveli na dva druga mjesta, pokraj sela Prekope i Marin-Dvor, i tamo ih pobili! Eto, trijumfira Vuković nad »antihrvatskom historiografijom« kao sveti Juraj nad samrtničkim zmajem: 700 ljudi jest pobijeno, ali to je bila samo legitimna osveta, i uopće nisu pobijeni u crkvi, nego su pažljivo, u skladu sa tisućljetnom hrvatskom uljudbom, odvedeni na druga mjesta i tamo dotučeni!
I to nije Vukoviću dosta, nego u "akciji čišćenja terena" od zaostalih srbočetničkohrvatskoizdajničkokomunjarskih bandi nastavlja sa sumnjama da Žužek ovu izjavu zapravo nikada nije ni dao (to u osmom nastavku, a u devetom se opet na nju poziva), a zatim, tome usprkos, navodi izjavu njegovog nasljednika na mjestu glinskog župnika Franje Juraka, koju je ovaj dao mnogo kasnije, 1990. (kada su četnikokomunjare već sišli s vlasti), koji kaže da mu je Žužek više puta pričao o ubojstvu »više stotina« Srba, samo ne u crkvi, nego su u crkvi kasnije ubijena samo trojica, koja su se sakrila u toranj.
Eto. To je dakle taj strašan zločin i izmišljotina, koja je ogorčila vrlog Hrvatinu i uzornog katolika, gospodina Vukovića. Naši dečki, dične hrvatske ustaše
, jesu doduše pobili sitnicu od 700 ljudi 29. srpnja, a prije toga 260 13. svibnja, i još ponekog tu i tamo tek da ne ispadnu iz štosa, ali nisu ih ubijali u crkvi, nego ih samo tamo držali zatočene! Moglo se to doduše reći i u manje od devet nastavaka, ali moramo imati razumijevanja za pravedničko ogorčenje hrabrog hrvatskog bojovnika, koji se ljeta gospodnjeg 2006. bori protiv laži od prije 15 i više godina. Pa zar nije normalno, da mu Sveta Majka Rimska Crkva za tako pravedi boj prepusti toliko prostora? 
Zanimljivo je, na kraju, da je srbočetničkokomunjarska laž o pokolju u crkvi utjecala čak i na hrvatske političke izbjeglice u Argentini. U ostavštini svećenika Krunoslava Draganovića (o čijoj osobi također postoje razne kontroverze), koji je skupio brojna svjedočenja emigranata o ratnim i poratnim danima (s naglaskom na Masakr u Bleiburgu, ai eto i ponešto drugo), sačuvano je i jedno sjećanje (ime osobe je dano šifrom) da se pokolj zbio u kolovozu 1941, i to u samoj crkvi, a da su dvojica muškaraca koji su se sakrili u zvoniku, ubijena kasnije kad su se pojavili. (Ovo navodi Jure Krišto, kojeg sam već spomenuo, u svojoj knjizi Sukob simbola.)
Post je objavljen 07.11.2006. u 13:45 sati.