Pregled posta

Ono što već pri prvom pogledu na tri nove drame Mate Matišića privlači pozornost jest broj i dob umirovljenika, zavedenih u njihove 'popise osoba'. Ima ih petnaest i uglavnom su stari između 35 i 40 godina. Neki od njih su invalidi, neki boluju od PTSP-a, a neki su se, jednostavno, dobro snašli. Svi su oni, međutim, taoci traumatičnih iskustava i sjećanja; taoci 'povijesnih događaja' u kojima su se zatekli i koji su ih pretvorili u žrtve i zločince ili, pak, u jedno i drugo istovremeno.

Središnji likovi svih tih drama završavaju život samoubojstvom, činom koji Matišić izravno određuje kao njihovu poveznicu. A Matišićevo zapažanje kako to 'ne govori toliko o' njegovoj 'spisateljskoj koncepciji koliko o zbilji kojoj samoubojstvo može biti poveznica', vodi nas, pak, do samog ishodišta Posmrtne trilogije. Jedini 'zavičaj' u koji se njezini junaci mogu vratiti jest zavičaj smrti i oslobođenja što ga ona donosi. Likovi Matišićevih drama već su se i prije 'sklanjali' u smrt, no nikada tako deklarativno i svojevoljno, pri čemu Matišić pokazuje završne faze šizoidnog procesa u kojem upravo društvo ili obitelj dovode 'osuđenika' do ruba izdržljivosti.

Matišić govori o ljudima napola, i ljudima prividno cijelima, a zapravo je riječ o ljudima koji su propustili umrijeti u pravom trenutku i postati besmrtnom sastavnicom mitske cjeline, u smislu u kojem Edgar Morin izvlači svoje zaključke o 'sintezi pojedinca i države' iz koje 'proizlazi neka vrsta građanske besmrtnosti'. Riječ je, dakako, o sintezi što se uspostavlja pri radikalnim društvenim stanjima kao što je stanje rata, iz kojeg su kao 'ljudi napola' izašli ne samo središnji likovi Posmrtne trilogije - Mićun, Martin i Ivan, nego i osobe koje ih okružuju.
Hrvoje Ivanković

Zastupljene drame:
Sinovi umiru prvi
Žena bez tijela
Ničiji sin