Kao negdašnjem pasioniranom TV-konzumentu, pomalo mi je i nevjerojatno da posljednjih godina uopće ne gledam TV.
Kao dječak, svakog sam petka znao iz Večernjakovog tjednog TV-programa na list papira sastavljati svoj vlastiti mali TV-program filmova i emisija i serija koje nikako ne smijem propustiti.
Kao tinejdžer sam lagano počeo gubiti naviku praćenja TV-programa, ali sam svejedno nekom automatikom palio kantu kada nije bilo pametnijeg posla,
jutrom prije škole/faksa uz doručak,
u agoniji učenja za ispite
za dosadnih bezvoljnih popodneva
poslije, prije ili umjesto nečeg sadržajnijeg.
...
I onda je došao kompjuter – pad gledanosti od 20 posto.
I onda je došao internet – pad gledanosti od još 30 posto
I onda je došao ADSL – pad gledanosti 49 posto. Good bye TV.
...
Danas ga uglavnom koristim kao napravu preko koje gledam DVD-e iz videoteke.
...
Ne pratim više niti jednu seriju, ne hvatam niti jednu emisiju, nije me briga koji je film na televiziji.
Većini mladih voditelj/ica ne znam imena, ponekad ni lica.
Ne znam tko je ta Mila koja se neprestano spominje uz nogometne emisije
Ne znam tko je ta kokoš koja se spektakularno razvodila prošlo ljeto, i koje su bile pune novine.
Sva zabava za trenutke pasivne dokolice i opuštanja danas se nalazi u jednoj drugoj kanti, ovoj u koju kucam.
Što je pomalo glupo.
Ali eto.
...
No, dođe bolest i prehlada i gripa
Kada je prenaporno drhturiti i naprezati sinusobolju ispred monitora kompjutera
Kada je puno udobnije i prirodnije fetusirati u krevetu i šaltati programe, like in the good old days.
Igrom slučaja, na good old days me večeras snažno podsjetio film «Strange Days» na koji nabasah pri short-attention-span gripoznom jurcanju kroz kanale.
Ne samo podsjetilo, nego i malko ispunilo onim ženesekva, pače nagnalo na časak-dva retrospektivne introspekcije.
Film je daleko od genijalnoga, može ga se nazvati tek solidnim, ali
osim što podsjeća na jednu prekrasnu pjesmu,...
(Strange days have found us
Strange days have tracked us down
They're going to destroy
Our casual joys),
...Jednom davno, kada mi je bilo 18 i kad sam ga prvi put pogledao, činio mi se izvrstan
Zato,
jer Intenzivno eksploatira apokaliptični fever kraja stoljeća i tisućljeća,
Odnosno famoznu 2000-tu,
tu magičnu brojku,
A u doba kad sam ga prvi put gledao, atmosfera iščekivanja nečeg važnog i krucijalnog s dolaskom novog tisućljeća
Bila je prilično snažno prisutna u zraku
(remember Y2K?)
Što me posve zaokupljalo,
mladog,
entuzijastičnog,
prilično sugestibilnog na simboliku.
Drugu polovicu devedesetih obilježio je niz apokaliptičnih holivudskih filmova,
čitanja/citiranja Nostradamusa,
i onih srpskih nostradamusa, braće Bajić ili kako već,
razna stručna i nestručna teoretiziranja na tragu milenarizma,
Knjige Otkrivenja, dolaska Zvijeri i mogućeg kraja svijeta,
prenapumpana medijska histerija o Y2K "virusu"
koji će, bez sumnje, uništiti civilizaciju kakvu poznajemo i vratiti nas u srednji vijek čim kazaljka na zidu
otkuca 00.00.,1.1.2000.
...
I onda
...
Ništa.
...
Nova godina došla,
i prošla.
Meni izrazito lijepo, čak sudbonosno lijepo,
Ali od 'apokalipse' niti 'kalipso'.
Y2K gotovo izbrisan iz kolektivne memorije
Teorije o kraju svijeta i drugom Isusovom dolasku padoše u vodu,
(barem privremeno)
I jedno se vrijeme činilo da možda stvarno slijedi renesansa u znaku Vodenjaka