Za razliku od većine blogova, moj nije stvoren za čitanje. Ne kažem da to ne može biti posljedica pisanja, samo da nije namjera. Ja čak ni ne volim blogove. Nikada im nisam pronalazila svrhu. Ovaj blog je nastao zbog mene. Kao moj vlastiti privatni kutak za sabiranje misli. To je nešto što ja trebam (jer misli mi se često gube - valjda od viška prostora u kojem borave) Naravno, nije to samo kutak za misli, vjerujem da će često služiti kao koristan gubitak vremena (onog vremena koje je trebalo biti utrošeno na seminare i zadaće). Ali to sad nije ni bitno... Ovo je test za mene - hoću li ga uspjet održat na životu (Vladimir je još živ!!) Nikada nisam vodila dnevnik. Počinjala sam nekih sedamsto tisuća petsto trideset osam puta, ali nikada nije potrajalo... Nisam disciplinirana. Sad se nešto pitam zašto, pobogu, uopće počinjem ovo sranje?! Nije baš da je to nešto što sam oduvijek željela... Ali mislim da je odličan nastavak mazohizma upravo ostavljati pisani trag (dokaz) o vlastitoj gluposti. Ali nema veze. Nije da je to nešto novo u mom životu...
Pa eto, poneki slučajni prolazniče, nadam se da ti sve ovo neće zvučati tako strano i da ćeš se možda ponekad i zaustaviti i provesti koji tren u razmišljanju, suosjećanju ili pukoj simpatiji. Ali čak i ako to ne učiniš, i to je u redu...
Post je objavljen 07.11.2006. u 00:07 sati.