Pregled posta

Ko nema sreće u ljubavi, ima na kartama. Il u nagradnim igrama.

Paz' vamo! Juče ja zaigrala kviz znanja na loukal rejdijo stejšn.

Lipo popodne, poslije nedjeljnog ručka. Vijuge se umirile. Tjelesna aktivnost svedena na minimum. Usmjerena samo na probavljanje pojedenog.

Kad...s pola uva čujem ja The Džingl za naširoko i nadaleko poznati kviz na našoj radio postaji inače popularnoj diljem Kumove slame i šire.

Ohoho, rekoh ja sebi, pa šta da ne isprobamo malo do kojih granica bespuća seže moja opća kultura, obavještenost i naobrazba kao takva... Mislim nema ko tu išta da sumnja, nego ono, ajde, da potvrdim svoju nedvojebenu pamet.

Pip, piip,pip,pip,pip, otipkah ja broj i vid vraga, tuuuuuuuut, tuuuuuuuuut.. halo dobar dan, dobar dan, ja sam taj, vi ste taj, da, da, da, hajdmo na pitanja.

Ljudi moji, kaj da vam velim ono, ne.. Rasturala sam kuiš, razvalila, kikala es, ono, pojela za doručak. I to poslije ručka.

Jeste opće sumnjali? Niste, naravno. Znam. Ni ja.

Rešeta on pitanja ovoono, nabraja on meni uloge iz filmova simotamo, reko to je Mustafa Nadarević! Brao! Kroejša tvelf points, kroasi du poa! Onda opet ovo ono, gospodarstvo u pitanju, a ja iz rukava - azijski tigrovi! Bra-o!

Alo beba, di ćeš mene, pa ja studiram ojkonomiju!

Onda veli sport, u đe me nađe, al vid vraga znala ja i to, odgovor bio onaj boxač Lewis šta je nalemo našeg Mavrovića nakon čega se ovaj naš bogec okrenuo poljoprivredi.

I onda me pita pitanjeeeeeee, mikiiiii..moje područje, mo-je! Veli njemačko pićence, lovačko, 35% alkohola, popularno u našoj gradskoj upravi, a ja ko iz topa, ma ko iz mitraljeza, haubice, vebeera, runem – jegermeisterrrrrrr!!! DAAAAA! O da, o da, o da! Đizus, imal ko meni ravan! Ne-ma, ne, ne, nema, ne, ne, nema, nema ograničeenjaaa!!!

I tamankec kad mi je ego probio krov kuće moje, sjebah se na sljedećem pitanju. Pročitao mi cijelu biografiju, veli kum soula... A ja? Neinformirana tuka. Blenuh.

Odgovor - James Smeđi. A spektakl napravio juče u ovde. Virtuoz od čovjeka. I ja ne znadoh! Ma sekirom po čelenCi. Odma.

ALI. After moje famozne igre, pozivatelji su se mučili i mučili od srijede do petka, al se nisu maknuli dalje od početka. Oćem reć, da sam ubedljivo držala rekorad u točnim odgovorima iiiiii – pobijedila!

Pljes, pljes, pljes, ahh, hvala, hvala..

Odmah sam počela primat čestitke, a i ja javljala svim bližnjim i daljnjim da ih obavjestim kako oh kako sam samo pametna ja! Za to vrijeme simpatični voditelj je deset minuta javljao u eter da se skinem s telefona da uzmu moje informacije.. To sam skužila tek kad mi je stari ušo u sobu i reko mi jel se ja mislim sjarit s telefona jerbo su već 3 puta javili da đe sam.

A da...sigurno želite znat i šta je nagrada?

Hm.. And isn't that ironic, don't you think..a little tooooo ironic, yeah I really do think..

Well...dobih romantičnu večeru for two. U renomiranom karlovačkom restoranu sleš hotelu.

Znači kad uz kendl lajt zavrijemo od strasti i kad šlatanja ispod stola dovedu atmosferu do usijanja, a tek kršteno vince lupi u bebu, na usluzi nam je i neka od brojnih soba gdje možemo skinut tapete i pločice u kupaoni, dignut parket, ukrast ručnike, skakat po namještenom krevetu u cipelama, pojest bombone s jastuka i sve ostalo šta nam padne na pamet.

A ako ne stignemo do sobe, blizu su i wc-i..za brzopotezno-priručnu upotrebu. A oni su k tome i besplatni. I čisti. Di ćeš više.

Al stan' der miki tu. Derz a keč.

Ges vot? Ja ovajkaksezove nemam romantične polovice duše svoje s kojom bih iskoristila ovu teško osvojenu, ali svakako zasluženu nagradu.

I šta sad?

Ništa.

Poslat ću starce. Neka guguću tamo. Điđe miđe oko svijeća, soba, wc-a i ostalo šta sam zamislila za sebe i Mr. Fiktivnog, neću, ponavljam NE-ĆU zamišljat sa svojim starcima kao glavnim akterima. Đizs. Ne, ne. Oni će samo jest i pričat. I neće imat prljave misli. Neće, ne! AAAAAAAAAA!!! Lalalalalalala...

I tak.

To isto poslijepodne sam otišla na tekmu. Odbojkašku. Hmmm.. Toplo preporučam. Jedan od boljih načina kako jedna single djeva može provest nedjeljno popodne. Toliko testosterona na jednom mjestu, dlakavih nogu, znojnih leđa, energija pršti na sve strane..

Vama ostavljam mašti na volju gdje sve ta silna energija može bit iskorištena i pametno usmjerena. Evo meni pada na pamet – popravljanje radijatora, mijenjanje guma na autu, mijenjanje žarulja, iznošenje smeća, i tako to..

Hm, da. Al znate ko je mene tamo najviše zaintrigiro? Suci. Jedan je bio dupetom okrenut od mene bajne, a i nije mi bio nešto interesantan. Al je zato drugi bio nasuprot njemu, dritač pravocrtno ravno u pravcu mene fejs tu fejs.

Pogledala sam ja koji put i loptu, i zapljeskala našima, i bacila tu i tamo pogled na tela vretena šta se bacahu po parketu, ali oči su mi manje više bile zaljepljene za Suca.

Upijala sam sve te magijske pokrete, te diže ruke za aut, pa pokazuje na livu bandu, pa pokazuje na desnu bandu, pa diže dva prsta – oće dve pive, pa diže četiri prsta – sad bi ipak četiri pive. Pa maše rukama u twist fazonu što bi značilo da jedan špiler iđe vanka, a drugi unutra. To sam pokopčala. Aha, ste vidli. Prirodni sporCki talenat. A ona fućkaljka med čubama.. Ajajajaja! Slini on nju, ne pušta..a ja bidna sanjarim kako sam na mjestu te fućkalice..da i mene malo zaslini..hmmmm..

I tako sportski nabrijana ošla sam na kraju pojest jednu švarcvald tortu. Baš mi je sjela. Treba nadoknadit energiju nakon ovako iscrpljujućeg bavljenja sportom. Ha da.

I tak.

Evo prored za zlevu.

Sutra idem kod svog frizerka. Najmilijeg. I najlepog. Najnajlepog. S najljepšim muškim rukama. I taman količinom dlaka na prstima. I samo mrvicu je gejast. Malkice. Ma pinkicu. Neznatno gayish. Tek kad progovori. I počne rukama objašnjavat svoju viziju nove mene.

Uf, jedva čekam!! Kako on, milo moje mileno, zna šta ja mislim i hoću..uvijek..a bez da mu išta kažem.. On uvijek ima u glavi frizuru za me. I nikad nije sjebo. Lažem, je jednom, ne znam šta mu je bilo, izgledala sam ko naelektrizirana kokoš nakon burne noći u lunaparku. Vratila sam se nakon dva dana da popravi i onda se izvuko. Jedva. I nije naplatio.

Al najbolje od svega je to kako on šiša... Šišnem li ga šišastog.. Šiša sat vremena..rec, rec, pa puhne u uho..rec, rec, pa pirne u vrat..pa pomazi..pa mi makne dlačičice sa nosa.. pa sa čela.. obraza.. brade..pa opet pomazi..pogladi..pa recne simo, tamo..opet puhne.. A ja fino zažmirim, uživam i taman kad smo već u mojim mislima oslobođeni tih bespotrebnih pokrivala za tijelo, on veli – gotovo.

A fak. V-E-Ć?

A onda kad makne onaj plašt, brže bolje se treba smirit i spustit bradavice sa Himalaje..

Onda me odere po džepu ko prava skupa kurva, a ja sretna i zadovoljena brojim dane do sljedećeg susreta.

Prored, želje i pozdravi.

E da, Zeko znaš šta sam danas jela? Eurocrem blok by Takovo, Gornji Milanovac, Srbija. Pa se sjetila tebe i tvoje nostalgije. Djelovao je na me ko Proustovi kolačići.. Još su mi samo falile one okrugle pretvrde i preslatke žvakače i dojam djetinjstva bio bi skoro pa potpun.

Malo me čak i trbuh bolio.. Ko nekad.. Some things never change.

I tak.




Post je objavljen 06.11.2006. u 23:20 sati.