Da stvarno više ne znam što bih i gdje bih, dokazuje i ovaj vikend.
Otišle frendica i ja na selo. Friško obnovljena kuća, tišina i peć na kruta goriva.
Plan je bio da ja nosim lap top, pa ćemo preko vikenda iskombinirati set muzike za jednu aktivnost kojom se bavimo.
(Za aktivnost je jako bitno emocionalno se angažirati, a meni je to nemoguće na Tony Braxton i Ricky Martina, a to je muzika kojom tamo teroriziraju moj istančan ukus, umjesto da potiču osjećaje, pa smo odlučile preuzeti stvar u svoje ruke.)
Ugl, greška broj 1 - ne treba nam lap. Gledat ćemo telku, kuriti vatru, okretati tarot, nećemo imati vremena za baviti se time.
E, sad to je greška zbog slijedeće kobne greške, odnosno ja sam se prva približila TV-u s namjerom da ga upalim. Naravno da je riknuo čim sam ga dotakla. Struja i ja nikad na zelenu granu.
Zamislite sad nevjerice: u zabiti smo, nigdje nikoga i ničega, u kući se ne puši i umrla nam televizija. Reko' ima li netko igle za štrikanje? Naravno da ne. O, prokleta li nam je sudbina.
Do 9 smo se još nadale da će desiti se čudo, pa klikale po toj telki - jer jako je bilo bitno tko će ispasti iz big brother-a.
A, onda smo se napušile, pa ja misleći da sam uzela bocu s vinom, dobro potegla rakiju, pa više i nije bilo tak zima.
Pa nam je palo na pamet da bismo mogle prijeći u Bosnu i tam izaći van. E, ali do tada smo već smrdile po vinu, rakiji, dimu i krutim gorivima, a u kupaoni je bilo prehladno. Nismo ni fen imale... Ništa, osuđene jedna na drugu.
Našle smo karte, pa odigrale belu u ćevape. Riješile hrpu križaljki, mozgalica, talijanki, pa na kraju i onih "dječiji klub" pitalica, crnilica i osmosmjerki. Za tarot smo bile preneskoncentrirane.
Malo po malo, dogurale smo do 3 sata. Tad se smije ići spavati.
Drugi dan smo otišle u Bosnu da frendica plati te ćevape. Carinicima nikako nije bilo jasno kaj nas dve radimo tamo in the middle of the nowhere. Alo, vi ljudi sa sela, iz mira - došle smo odmoriti od gradske vreve i buke. Nikako da nam povjeruju.
Kasnije smo otišle u selo raspitati se gdje ima života navečer. Nigdje! Svi idu nekamo. A prijeko? Uuuu, kad samo spomenete "prijeko" k'o da ste vraga zazvali. Ne, prijeko se (kategorički) NE IDE. I točka.
E, jebe se meni kaj se ide ili ne ide i sl. Ja bih išla. Taman talijanku glumila. Ali, frendica se nije usudila. Jer, prijeko se ne ide...
Vratile se mi na svoje imanje. Ponovo kuri vatru, križaljke, radio... (Još jedan vikend uz tamošnje radio stanice i spremna sam za cajkačke pohode.)
Pošto su crvi crvi, zanemarile smo činjenicu da smrdimo kao drvosječe i otišle do (našeg, ne oprečnog) sela na cugu. Nadale smo se da će se naći netko zanimljiv. Toliko smo bile izmoždene od mira i samoće da bi bile oprostile tom zanimljivom čak da mu i svi zubi nisu na broju. (Po selima fali zubara primjećujem. Posebice onih koji su protetiku specijalizirali). A, zanimljivi bi nama za uzvrat oprostili kaj smo stinky. I tak smo mi došle u birtiju. Baš birtiju. To je ono na što se misli kad se kaže "birtija". Na podu pohabani tepih, metalni stolci zlatnog odsjaja sa crvenim plišanim tapecirungom, zadimljeno, cajka prži, light show kao u lunaparku... Ali, sve u svemu domaća, ugodna i topla atmosfera. Izlijale smo u sebe po koju pivu i vodku (prije nisam pila vodku, u zadnje vrijeme mi je počela pasati. zima je, a ona fino grije...), shvatile da su samo maloljetnici u lokalu, pa odustale. Platile smo ceh od nevjerojatnih 49 kuna i otišle doma kartati ponovo u ćevape. Još uvijek mislim da je konobar neš zaboravio naplatiti.
(Kasnije sam se sjetila jednog davno zaboravljenog prijatelja koji živi baš "prijeko". Pa sam mu se javila. Pa slijedeći put imamo koga za ići "prijeko". Ali, ne dao bog da to nekome u selu spomenemo. Odmah bi čupali svetu vodicu...)
Drugi dan smo već dobile status stalnih gostiju u restoranu "prijeko". (Iako, vjerojatnije jedinih.) Uz pomfrit su nam velikodušno džabe dali kečap i majonezu.
(Ah, da, informativno: 2 bavarije, 2 kave, 2 ćevapa, salata i pomfrit = 66 kuna! Bile bi idioti da smo si same išle neš kuhati.)
Naravno da su nas carinici opet u čudu gledali. Jer, još smo tu i kaj pobogu radimo prijeko. Nikako da im sjedne da je zapravo jako moguće da samo idemo jesti. 'Ko bi pri zdravoj pameti išao na ćevape u Bosnu?!
I tak... Gdje si bila, kaj si radila? Ma, nigdje. Skočila do Sne na ćevape. (I opet ću.)
Post je objavljen 06.11.2006. u 10:32 sati.