....užasno ga volim već 5 mjeseci i neznam da li da mu priznam svoje osjećaje ili ne jer šta je najgore od svega toga on je jedan od mojih najboljih frendova.....i on mene voli....zbog onoga što ja jesam...a ne zbog nečeg lažnog što ne postoji i neće....dok,pak ja njega volim na način koji nema veze s ničim fizičkim ni opipljivim (al on je preslatko sladak)...nego ga volim zato što on voli mene...i full smo si bliski i mogu s njim pričati.... bojim mu se sve priznati jer se bojim da bi mogla izgubiti njegovu,meni najdražu polovicu...ali bih možda nešto mogla dobiti tim priznanjem....ali osjećam se bezvrijedno....neznam zakaj....jednostavno me to udarilo....volim ga kao što nikad u životu nikog nisam voljela...on je dio mene sada..njegova tuga je moja tuga,njegova sreća je i moja sreća...uz njega sam naučila što znači riječ voljeti....ali onako....slobodno....iskreno...bez imalo mržnje,zavisnosti....znam da će on zauvijek ostati zacrtan u mom srcu...kada se rastanemo jednog dana kada sunčeve zrake budu obasjavale naše suzne oči na našim...tada odraslim licima...koja se žele vratiti u trenutke kada smo bili slobodni...neopterećeni...tada će nam ti trenutci biti nešto najsvetije što smo imali u životu...nećemo ih željeti izbrisati ali ni nemožemo....jer,...sve što se dogodilo u našim,sada,još kratkim životima ima neku svrhu koja će nam prije ili poslije u životu promijeniti neka odredišta i gledišta....svaki put kad ga pogledam...pokušam sakriti svoje emocije...ne želim da ih on vidi...za sada ih vješto skrivam...ali znam da ću se jednog dana slomiti...da više neću moći...puknut ću...ali ovaj sad trenutak...imam samo za sebe...nitko nikada neće znati što se zapravo migolji po mojim ponekada tamnim mislima...ali ne mogu priznati...pa stisnem zube i hodam iz dana u dan...
Post je objavljen 05.11.2006. u 22:32 sati.