E Ana ce ovo mozda shvatiti kao krašu autorskih prava, ali Ane sorry pričica mi je very ineresting pa sam se malo posluzila opcijom copy, paste... sorry... pusa...
Jednom bjese djecak sa vrlo losom naravi. Njegov
otac mu je dao vrecu punu cavala i rekao mu je da
svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad
sobom, da
zakuca jedan cavao u ogradu.
Prvoga dana djecak je zakucao 37 (ili cak i vise)
cavla na ogradu.
Tokom sljedecih nekoliko mjeseci on je naucio da
kontrolira svoj bijes i broj ukucanih cavala se
smanjivao. Otkrio je da je lakse kontrolirati
svoju
narav, nego zakucavati cavle u ogradu.
I tako je dosao dan, da tokom cijelog dana nije
pobjesnio.
Rekao je to svom ocu, a otac mu je rekao da
svakoga
dana kada uspije da kontrolira svoje ponasanje, da
iz ograde iscupa po jedan cavao.
Dani su prolazili i jednoga dana djecak je bio u
stanju da kaze svom ocu da je pocupao sve cavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Otac je rekao: " Dobro si to uradio, sine moj, ali
Pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikad nece biti
ista. Kada u bijesu kazes neke stvari, one ostavljaju
oziljak, kao sto su ove rupe u ogradi. Mozes
covjeka ubosti nozem i izvuci noz i poslije toga nije
vazno koliko puta kazes da ti je zao, rane ostaju."
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka.
Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni
cine da se smjesis, ohrabruju te da uspijes u necemu,
oni su spremni da te saslusaju, da podijele tvoj bol,
imaju lijepe rijeci za tebe i uvijek im je srce
otvoreno za tebe.
Molim te oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na
tvojoj ogradi.
Post je objavljen 05.11.2006. u 13:48 sati.