Sve je počelo jedne sunčane kasnoproljetne radne subote. Na poslu sam i nosim mamurluk s dizajnerskim potpisom. Još sam sredinom tjedna S Larom dogovorio da ćemo se ove subote natripati, a subota me zaskočila mamurnog i nespremnog. Surfam netom u potrazi za prikladnim poligonom, jer - kakva je zabava tripati kod kuće? Ugodna sigurnost četiri zida ne donosi dovoljno paranoje i ludila. LTJ Bukem je u Klaonici u metropoli, ali to mi se doima prejednostavnim rješenjem. Ne želim doći kući u zoru, i još k tome normalan, pobogu! Srce me čudnim otkucajima vuče da pronađem nešto izazovnije. Odjednom jackpot. U nekoj vukojebini nedaleko Osijeka, u zemlji Boga i Hrvata, večeras se održava Area604 @ Koola trance party. Na flyeru piše "psychedelic open air party", spominje se DJ tzv. trance plemena, a sponzori su firme kao "Građevinar d.o.o. Našice", "Gabarit d.o.o. Osijek" i "Izgradnja Oprisavci - Oprisavci". Ima ih još, ali im imena nisu dovoljno impresivna da bi ih navodio. Manifestacija ima sve predispozicije da bude idealna. Ljudi mi općenito idu na kurac, ali trance pleme i njihovi sljedbenici posebno. Vjerojatno zato toliko volim biti natripan po šumskim središtima ničega okružen prokletim biljožderima. Primjećujem da party ima "radionice" i ostale pičke materine tijekom dana, a posjetiteljima je omogućeno i kampiranje. Dakle, hrpa jebenih hipija sluša vrlo progresivni i psihodelični trance usred šume. Postoji li bolja prigoda za nadrkani trip?
Esteban gotovo instantno preuzima kontrolu. Izlazim van, palim cigaretu i zovem Laru da joj kažem da nakon posla ide ravno kući i počne se pripremati za omanje putovanje. Nisam dovršio ni uvodnu rečenicu, a ona već kaže: "Može!". Završavam razgovor i shvaćam da subota više nije pogodna za rad. Donosim odluku da danas više neću prodati ništa, već samo čekam sretnog dobitnika kojem ću pokvariti prvi dan vikenda. Trebat će nam speeda za odlazak i povratak. Pogotovo povratak. Ali, koliko tripova? Kako ih držim uskladištene po četiri komada, odluka se nameće sama od sebe. Nema smisla ostaviti dva i gubiti vrijeme ponovno ih pakirajući. The more, the merrier.
Naravno da su me kreteni zadržali na poslu do šest, ali u dvadeset do sedam sam već kod Lare. Slažem lajne dok ona toči rum u dvije čaše. Ovlaš pogledam kartu i primjetim da se lokacija partija nalazi u neposrednoj blizini Ovčare. Kako prikladno. To je garancija da će moje halucinacije sadržavati nasilje, krv, leševe, patnju i bol. Baš ono što tražim. Snimam tri CD-a psy-trancea da nas uvedu u prikladni način razmišljanja dok putujemo u Sjevernu Bosnu i Zapadnu Srbiju. Oko sedam povučemo još po lajnu i krenemo u pravcu istoka s krvavim suncem u retrovizoru.
Mojem osobnom zelenom zlu na kotačima je slomljen nosač getribe (posveta automehaničarima - op. a.), pa vozim auto od firme. Veselim se što ću grliteljima drveća uz pomoć ove diesel mašine iz pakla otrovati magičnu šumicu više nego što bi ikada mogao neki benzinac. Pomalo uviđam da su stvari još jednom izmakle kontroli dok se drogirani vozimo bez prednjeg desnog svijetla u službenom vozilu, s četiri acida u glove-boxu, pijući odvratne Carlsberge što smo ih usput kupili na pumpi. Carlsberg je ovdje zato jer se i želudac treba pripremiti na bljutavu Slavoniju. Netko drugi bi predstavljao pravi zgoditak na lotu debelom ruralnom policajcu s masnim podbratkom i svinjokoljom u očima. Istočna Hrvatska je kao Texas u Americi. Profinjena kombinacija velikohrvatstva, primitivizma, nasilja i neukusa. Moj puls nikada nije mogao biti normalan na tom grimiznom istoku. No, trenutno sam previše naspidiran za mogućnost pretpostavke da bi nešto moglo krenuti po zlu.
Pala je noć, a mi napuštamo sigurnost autoputa i ulazimo na teren kanibalskih plemena što žive uz cestu prema Čepinu. Napetost u meni raste sa svakim prijeđenim kilometrom, ali jednako tako i ekstaza dok se približavamo nuclear test siteu na koji smo se namjerili. Nakon kraće vožnje kozjim makadamom što se prostire mračnim njivama dolazimo do ruševina. Zustavim auto, spustim prozor do kraja i provirim van. Zaista, iz daljine se čuje glazba. Nastavljamo križnim putem puževim korakom i uspinjemo se na brežuljak optočen zidinama. Dvadesetak metara dalje bakljom je označen ulaz u kamenu građevinu, a okolnim livadama šaraju baterijske svjetiljke. Progutamo prva dva tripa zalivši ih posljednjim toplim gutljajem Carlsberga. Izlazim iz auta i žalim što je Lara toliko nabrijana na otkup stare ambalaže jer bih ja svakako bacio bocu u prirodu i pokvario jutro ekološkim aktivistima koji će iz ideala i potrebe za društvenom afirmacijom čistiti močvaru na kojoj se nalazi kula u nadi da će im debeli ustaški načelnik općine i slijedeće godine dopustiti da naprave svoj alternativni party. Pišam u travu dok se Lara pakira. Ja sam spakiran. Na meni je đubretarka s tri kutije cigareta raspoređenim po džepovima, a dva tripa su u novčaniku. To je jedina prtljaga koja mi je potrebna.
Teturajući se penjemo do ulaza strmim puteljkom za muflone. Zahvaljujem samom sebi što trip nisam pojeo mnogo ranije jer me još uvijek peru loši flashbackovi i čudne uspomene na nepodnošljivo nepredvidljive konfiguracije terena sa pošlogodišnjeg ljetno-ekvinocijskog šumskog trance partija na Ponikvama. Plaćamo upad simboličnih dvadeset kuna. Nema ni redara, a kamoli pretraživanja ili pandura. Pitam se kako se misle obračunati s lokalnim poklonicima narodnjaka koji će sigurno navratiti na piće kad se sve plijesnive rupčage zatvore. No, to nije moj problem. Odmah pri ulasku primjećujem koliko je prostor u stvari malen. Kula je dimenzija najviše trideset puta trideset metara. S desne stane je šank, koji odmah detektiramo. Mix-pult je smješten u središnji dio zidina, iza vodoravno postavljene elastične mreže u psihodeličnim bojama, okružene omanjim zidom. Ovo je utvrđena dnevna soba.
Refleksno prvo odlazimo do šanka. No, šank ne izgleda kao što bi čovjek očekivao. Loše vidim na slabašnom svijetlu baklji, ali čini se da se na sredini šanka prekrivenog pepelom nalazi neka vrsta kazančeta. Zar ovi Slavonci baš svuda moraju kuhati? "Što imaš u ponudi?", besramno potrošački dovikujem djevojčici od dvadesetak s ruralnim crtama lica. "Tuborg, baaanbus, vodu, imamo sve...", odgovara mi s prpošnim ponosom seljančice koja širi alternativnu kulturu i bitku za bolji svijet konobareći u močvari ispunjenoj insektima, podržavajući tako okupljanje pseudo-alternativnih pretjerano intelektualnih studenata koji studiraju u hladnoj bar-code metropoli i sa zadovoljstvom se vraćaju u majčinsku toplinu zavičaja ispunjeni novim pogledima na svijet. Njen naglasak miriše na Brčko, dakle - klasična Slavonka. Moje oduševljenje raste zajedno s acidom koji mi se penje uz kičmu. "Možda imaš nekakvu votku?". "A, vi bi žestoko.. Od žestokog...", zastaje dok gleda kolegu niskog čela, "...nemamo ništa. Možete dobiti naše rakije, ali samo ako obećate da ćete vratiti čaše". Nakon kraće konzultacije, Lara i ja zaključujemo da treba intenzivno piti kako bi alkohol u kemijskom znoju odbio rojeve komaraca koji su svuda oko nas. Treba čim više piti, kako gadovi s niže stepenice evolucije ne bi posisali zadnju kapljicu krvi iz naših toplih tijela. Siguran sam da je vino domaćeg porijekla, nekontrolirane kvalitete i prepuno otrovne kemije. "Dva bambusa, čim veća to bolja". Nisam siguran da li je trip već krenuo, ali točenje cuge traje beskonačno. Kad je napokon spremna plaćam dva bambusa šesnaest kuna i ne ostavljam kovanice kao za svakim šankom, objašnjavajući Lari da je u ovim studentsko anti-kapitalističkim krugovima nezaposlenih intelektualaca nepristojno ostavljati napojnice.
Odlučujemo istražiti teren dok acid još nije krenuo punom snagom. Lara pogledom traži zahode, pa makar i kemijske. Proizvod ženske opsesije mokrenjem. U mojoj glavi udara prvi flash. Scena nekog glupog američkog filma o vojnoj akademiji u kojoj lik upita uposlenika benzinske postaje u vukojebini "Mogu li dobiti ključ od zahoda?", a ljigavi pretilni skot mu odgovara "Ne treba ti ključ za šumu". Dok se vraćam u stvarnost promrmljam "Trebaš tražiti ključ na šanku". "Ključ na šanku?", upita Lara. "Ne treba ti ključ za šumu". Patroliranjem kroz cijelu minijaturnu ruševinu, dakle šetnjom u krug oko mix-pulta, utvrđujemo da studenti aktivisti pišaju po zakutcima u kojima će slabiji od njih kasnije spavati. Zaustavljamo se u približnoj sredini dance-floora koji na je na ovoj konkretnoj lokaciji predstavljen kaljužom blata i izgažene trave. Pijemo odvratni topli sumpor koji nazivaju bambusom i osluškujemo glazbu iz zvučnika odmah do nas. Glazba je izvrsna. Zaziva acid da iz špilje podsvijesti izađe na svjetlost u punom sjaju sluđujuće psihoze izazvane nulama i jedinicama što ulaze u slušni aparat bežičnom komunikacijom sluha.
Svijet oko mene postepeno postaje kaotičan. Tisuće glasova dopire iz svih pravaca. Osjećam se kao da istovremeno pratim bezbroj razgovora oko sebe. Nešto ne štima. Nešto se ne uklapa. Sve miriše na bad trip. Osjećam se pomiren sa svijetom. Mogućnost da zagrlim nekog u svojoj blizini i kažem mu kako su dečki organizirali izvrstan party ne doima se ni najmanje odbojnom. Primam mentalne vibracije mekih ovčica oko sebe. Duhovna transmisija pacifizma i pomirljivosti sve te djece cvijeća koja me okružuju postaje nepodnošljiva, ali ne mogu zatvoriti kanal. Možda um samo igra mentalnu igru sa samim sobom da bi nagovorio odgovornu osobu u meni na slijedeći trip. E pa, stari, uspio si. "Kad popijemo ovo do kraja idemo po još jednu cugu, a negdje na njenoj sredini jedemo drugi acid", kažem Lari koja odgovara: "Samo sam čekala da to kažeš, bilo mi je neugodno govoriti".
Nakon što smo popili drugu cugu i pojeli drugi trip mentalni je surfing ušao u neverbalnu fazu. Lara se rasplesala, a ja sam okupan kemijskim znojem stajao iza nje u kratkim rukavima, s đubretarkom zavezanom oko stuka i pušio cigaretu za cigaretom promatrajući kreature oko sebe u potrazi za izvorom zla i gorčine koju nikako nisam mogao dohvatiti. Postao sam dobroćudan. Gotovo me potpuno obuzeo osjećaj pripadnosti. Sve je ovo velika pogreška. Ušao sam u bad trip, u meki i pomirljivi bad trip. Sjebali su me. Ušli su mi u glavu. Promatram debelog dugokosog dreadlocks lika u crvenom kompletiću majice kratkih rukava i kratkim hlačicama kako izvija ruke patetično pokušavajući pratiti ritam koji je presložen za praćenje. Pored njega je djevojka koja se ponaša identično. Strah, panika! Nismo se valjda pretvorili u njih? Par minuta ili sati kasnije u meni se ipak probudi plamičak zla. Proučavajući navike ugojenom hipijevskom paru čovjek bi zaključio da su urokani do besvijesti. No, oni odjednom odlaze svatko na svoju stranu, potpuno normalni i prisebni. Provjeravaju da vreće za smeće simetrično svuda uokolo nisu pune, a nakon toga pozdravljaju novopridošle goste. Mater im jebem, to su oni. Oni gadni i licemjerni pripadnici plemena koji su preuzeli odgovornost organizacije i provode noć pri sasvim zdravoj pameti, brinući se za sigurnost, udobnost i političku korektnost svih uzvanika. S vremena na vrijeme glume kako se odlično zabavljaju, negirajući vlastitoj svijesti činjenicu da se bez droge nikada ne možeš zabaviti tako kvalitetno kao s njom. Ako nigdje drugdje, onda u svojim osobnim mislima, propagiraju patetično aktivističku ideju da su oni ovdje zbog ljudi, glazbe, filozofije i druženja, a ne zbog obijesnog pobunjeničkog gaženja vlastitog razuma i proceduralne kontrole koja je nametnuta svakome od nas. Njihov je najveći grijeh to što su sami sebe uspjeli uvjeriti u to. Pristup moćnim psihodelicima poput LSD-a vrlo je rijetka privilegija, a oni je olako odbacuju zbog trivijalnih pokušaja sociološke legalizacije svojeg načina razmišljanja. U mojoj je optužnici kompromis njihov glavni zločin.
Kao da osjeća porast moje psihoze, Lara izlazi iz plesnog transa, okreće se i govori mi: "Pogledaj onog čupavog mršavka, jebemti sve, valja se po podu kao pas". Upravo zbog ovakvih trenutaka treba imati pravog partnera za psihodelična iskustva. Nekog tko te poznaje dovoljno duboko da te jednom jedinom neizravnom rečenicom može izvući iz paklenog bad tripa. "Odjednom sam postao dobar, ali probudila si zlo. Hvala ti, sad je sve u redu. Mater im jebem biljoždersku". Jadnik na acidu kojeg mi je spomenula skakuće uokolo u reggae stilu, cupka s noge na nogu i pada svakih nekoliko vremenski relativnih acid trenutaka povlačeći za sobom bilo koga od bližnjih pseudo-plesača. Odjednom se valja pod mojim nogama, tarući svoje smrdljivo vegetarijansko tijelo o čeličnu kapicu moje čizme. Oh, kako bih mu volio bubuljičavo stati na lice. S obzirom na to kakav nas kaos okružuje, mislim da bih komotno mogao proći nezamjećeno. Moje pozitivne misli prekine jarka bijela svijetlost. Glupi kamerman obilazi party i snima ljude za divnu uspomenu na bića što toliko vole prirodu da se valjaju po blatnjavoj travi. Kontroliraj se, Estebane, bilo bi nepromišljeno privlačiti pažnju na sebe. Zadovoljim se umjerenim guranjem čizme u njegova rebra dok se podiže. Odskakuće malo dalje, ali opet pada i valja se do mene. U čudnom se transu zavlači iza mene, između mojih tvrdo gumiranih peta i razrušenog zidića. Ostaje ležati okrenut licem u kamen. Ne pomaknuvši noge okrećem se i promatram ga. Primjećujem da je zaokupio pozornost obližnjih hipijevskih dušebrižnika. Provlače se iza mene i govore mu optimistična sranja ispitujući stadij njegovog sloma živaca. Smetam im, ali se ne pomičem. Dvoje je od njih prilijepljeno za moje noge i guzicu, no ne zahtjevaju da se maknem. Gledam ih "što-bih-ja-sad-trebao-učiniti-jebote" pogledom. Vjerojatno zaključuju da sam tek nešto manje urokan od njega, te da mogu biti sretni što nisam u psihotičnom zagrljaju s njihovim primarnim problemom. Odvlače ga na hlađenje, a mene deprimira zabrinjavajuće velika mogućnost da će mu na kraju biti dobro. Trajne posljedice najvjerovatnije neće uslijediti.
Oko tri Lara i ja djelomično dolazimo k sebi. Nismo više u konstantnoj tranziciji između stvarnog svijeta i vakuuma nepostojećeg svemira. "Mislim da mi je dovoljno dosadno da bih mogao piti njihov odvratni bambus u svrhe razbijanja monotonije", kažem Lari koja je jedva dočekala moje prizemljenje na razinu ovisnika o razvali. Dok me vuče prema šanku shvaćam koliko sam u stvari zavaren jer jedva hodam po neravnom blatu ravničarske vukojebine. Kupujemo dva bambusa i krećemo u potragu za mjestom gdje će se Lara popišati. Ja ne znam da li mi se piša. Svjestan sam da sam ušao u fazu u kojoj mogu izvaditi kurac i opustiti se, ali i dalje ne biti potpuno siguran da li uistinu pišam ili ne. Vodim nas iz mix pulta kroz masu urokanih i sjebanih ljudi, pri čemu me na neki čudan način umiruje činjenica da sam ja ipak najsjebaniji. Na mračnoj se čistini ispred nas naziru kamene izbe koje su služile tko-zna-čemu. "Dame biraju", kažem Lari koja odabere središnju i vuče nas u mrak. "Kuc-kuc", mrmljam dok nas obavija tama. "S kim ti pričaš?". "Najavljujem naš ulazak u prostor koji trenutno nekome možda služi kao spavaća soba. Pristojnost je osnova civilizacije". Nemogućnost da na zidu pronađem mjesto dovoljno ravno za odlaganje cuge u meni stvara nervozu. Kad ga napokon pronađem posvetim se operaciji pišanja u čiju učinkovitost nisam posve siguran. Tek tada primjetim zvuk generatora koji brekće u kutu. Bre-bre-bre-bre! Pod mojim se nogama u travi presijava bijeli produžni kabel. Ovo nije baš pametno, ali najvjerovatnije ionako ne pišam. Lara čuči u mraku. "Nadam se da te ne inkomodiram svojom prisutnošću", kažem joj. "Odjebi". "Iss, svi te gledaju, presing, idemo, brže, netko će naići, već je tu, da ekipo, moja djevojka piša". "Odjebi". "Samo se nadam da nisam nizvodno od tebe". "Kako to misliš nizvodno?" "Ne vidim niti jedan potok u blizini, pa možeš pretpostaviti na što mislim". "Svinjo". "Opusti se, nije ni meni lako, ja uopće ne znam dal pišam ili ne".
Vraćamo se među ljude. Za promjenu se zaustavimo na istočnom dijelu. Okrenuti Srbiji. Promatram flourescentnu mrežu što se sada prostire ispred nas. Iz ovog kuta prostor djeluje potpuno drugačije. Još uvijek ne mogu sasvim prihvatiti materijalni koncept da sam na bilo kojoj točki ovog čudnog koordinatnog sustava svega nekoliko metara udaljen od bilo koje druge jedinke. Neka curica u bijelom prekida svoj ples na zidinama, čučne i počinje tresti mrežu. Osjećam da je ispod mreže bezdan, iako mi razum govori da je ispod nje dvadesetak centimetara praznine, a zatim blato i trava. Prepuštam se trodimenzionalno izobličenom surealizmu i s cigaretom u ustim mrmljam: "Dajte mi ga, pozovite ga, izmamite ga, znam da je u mračnoj dubini skriveno vaše čudovište, natjerajte tu preveliku poljoprivrednu murinu na površinu, tako joj želim odgristi glavu". "Jel ona i prijateljica imaju zadatak tresti mrežu s vremena na vrijeme?", upita Lara zureći u isti prizor. "Ne, one to rade spontano, ali po fiksnom rasporedu i u čvrsto definiranim vremenskim intervalima". Nastavljam u sasvim drugom pravcu: "Kad sam ovako natripan uvijek imam posebnu riječ za opis samog sebe. Zajeb je u tome što riječ ne postoji. Izmislio sam je natripan, a tad mi misli nemaju veze sa slovima. Nešto kao 'vižuljast', ali s više instanci slova č/ć". "Riječ 'vižuljast' nema slova č/ć". "My point exactly. Zamisli riječ koja je djelomično riječ koja opisuje nešto što nije prstac ali izgleda tako, a djelomično riječ 'vižuljast', u verziji koja sadrži mnogo slova č/ć".
Spuštamo se natrag na "dance-floor". Zauzimamo istu poziciju kao na početku, koja sada mnogo bolje izgleda jer je kiša koja sporadično pada cijelo vrijeme ugasila glupu baklju. Ljudi predstavljaju tek obrise u tami. Glazba postaje sve brutalnija i vješto dopire do moje svijesti, no psihotični se film okrenuo drugim stvarima. Upuštam se u monolog. "Mater im jebem, pogledaj ih. Patetične provincijalne ovčice. Oduvijek se osjećam kao outsider u bilo kojoj skupini ljudi. Bilo kakvo društveno udruživanje je besmislena retardacija. Zamisli da je svatko od nas karakter, koji ćemo u ovoj mentalnoj vježbi materijalizirati kao stranicu ispisanu tekstom. Da bi udružila ljude potrebno je složiti mnogo stranica jednu na drugu. Što više stranica imaš, to se manje rečenica poklapa u svima zajedno. Pripadnost skupini uzrokuje zadržavanje rudimentalnih zajedničkih rečenica i brisanje svega ostalog". Moj tijek misli prekidaju tri seoska momka u sjajnim ispeglanim košuljama, praćeni s tri jednako upicaljene seoske curice. Oh, kako mrzim normalne ljude na bilo kojoj vrsti noćnih manifestacija. Pizda vam materina, nemojte me gledati tim začuđenim pogledom, vi ste ovdje čudni, a ne ja. Kakvi bi ljudi trebali biti usred njive na trance partiju u četiri ujutro? Sigurno ne bi trebali izgledati kao vi.
Nastavljam, "Ljudi su uglavnom dovoljno plitki da nemaju volje izmišljati vlastite osobnosti, pa linijom manjeg otpora preuzmu pojednostavljeni set natuknica skupine kojoj žele pripadati i zanemare sve ostale plamičke instinkta i spontanosti u sebi jer im je tako praktičnije. Osim toga, najviše im zamjeram jebenu korektnost. Super je slušati psy-trance razbijen do besvijesti, ali ljudi, pizda vam materina, prihvatite sklonost razvali kao dio svoje osobnosti, budite dovoljno iskreni prema sebi, nemojte mi prodavati radionice, edukaciju i kvalitetniji način života jer vaše sranje nema nikakve veze s tim. Ljubav prema prirodi da ne spominjem. Meni je mehanička glazba sastavljena od nula i jedinica prekrasan kontrast glupoj prirodi. Kako vama može biti idealan prirodni spoj? Ovu glazbu ljudi nisu napravili pušući u izdubljeno povrće, već uz pomoć silicijskih mikro-procesora koji ne rastu na drveću".
Moj psihološki maraton prekida drska sabotaža. Gubim smisao za stvarnost i ne mogu procijeniti da li je prskanje iz moje čaše halucinacija ili ne. Na trenutak pomislim da je cola u bambusu jako gazirana, ali onda procijenim da moja procjena nije kompetentna pa pružim čašu na pregled Lari. Ona ju primakne licu i ispusti krik gađenja. "Unutra je neki odvratni insekt". Jedan dio mene još uvijek ne želi prihvatiti takvu odvratnu povredu osobnog prostora od strane prirode. Ali, iz čaše još uvijek prska alkohol i primoran sam se pomiriti s bacanjem ostatka bambusa. Na trenutak me obuzme pomirenost koja me okovala na početku, pa krenem prema vreći za smeće, ali podsvijest sluđena acid zlom odvuče ruku na drugu stranu i ispusti plastičnu čašu na travu na kojoj se neće razgraditi tisućama godina.
Pripaljujem jednu od posljednjih cigareta iz treće kutije dok me Lara gleda upitnim pogledom. "Od najranijih dana ne posjedujem mogućnost pripadnosti. Čak i u trivijalnim situacijama kao što je grupno pečenje kolača u vrtiću mojoj je majci bilo neugodno jer se ja nisam želio ili mogao, ovisi kog pitaš, upustiti u takvu sociološku gadariju. Već sam tada znao da smo samo hrpa različitih kretena osuđenih na zajedničko provođenje vremena svakog dana jer imamo zajedničku crtu - roditelje koji nas zbog posla moraju ostaviti u prizemnom čoporu ljudskih životinjica iste dobi. Roditelji su me znali poslati u kut da razmislim o tome zašto su mi svi glupi. Nakon više sati ili dana, pitali bi me da li su mi i dalje svi tako glupi. Moj je odgovor bio: 'Svi su i dalje glupi, ali sad sam spoznao da mi i ovaj kut ide na kurac zato jer ima glupih devedeset stupnjeva'." "Zanimljivo da spominješ majku", podjebe me Lara. "Figure of speech, ništa više".
Svanulo je i prizor se pretvara u ono najgore. Sav dotadašnji neukus sasvim je amaterske prirode u usporedbi s trenutkom svitanja. U tim zlim trenucima kad fotoni počinju bombardirati svijet iz smjera mrskog sunca, čovjek počinje primjećivati izgaženu kaljužu, bijedno blijede, istrzane ljude i hrpe smeća utabane u travu. Ako je u cijeloj noći postojao i najmanji komadićak sna, u trenutku zore on zavijek nestaje zajedno s prikladno maskirnom tamom. Odvratnost i besmisao izlaze na površinu s V.I.P. pozivnicama za back-stage i glavnu pozornicu svijesti. Promatram tri seljačića iz sredine priče, koji su sada ostavljeni od strane upicaljenih curica što su sigurno morale otići kući da se tate-ustaše ne bi naljutile i proglasile ih maloljetnim kurvetinama. Mršavko koji se valjao po podu kad smo ušli u ovaj bizarni svijet i dalje skakuće na tko-zna-kojem-po-redu tripu, vjerujući u bolji svijet, ljudskost i prijateljstvo. U sklopu svog dugometražnog performancea valja se po jednom od seljačića koji je mrtav pijan. Neko vrijeme zajedno teturaju, dok ih drugi seljačić ne rastavi. Čujem ga kako jebenom hipiju govori: "Oprosti, al' ovo mi je lega, i ako ga dotakneš još jednom otkinut ću ti glavu". Odkad se takva rečenica započinje s "oprosti", ti malo nabombonirano smeće?! Paralelno sa slomom opće iluzije zajedništva moj osjećaj ugode raste. Mora da je svim tim prpošnim intelektualnim studentima teško suočavanje s rapidnom promjenom situacije dok se spuštaju s čudne kemije i oceana lošeg alkohola. Iznenadni pogled na svijet kroz moje mentalne naočale zacijelo je vrlo bolan tim mekim slabićima koji su još jednu patetičnu noć u nizu naivno povjerovali da je savršenstvo stvarno i neosporivo. Dobrodošli u svijet stvoren greškom, pizda vam materina.
Pet je sati i nemamo više što raditi na ovoj njivi. Sva je euforija koja nas je eventualno držala u toj lošoj šali odavno splasnula. Više se ne doima čak ni kao čudan hobi. Napuštamo party i prilazimo nizbrdici koja nas vodi do auta. "Ovo će biti zanimljivo", mrmljam dok se teturajući spuštam u provaliju. Dolazimo do auta, kad Lara kaže: "Možda je prerano, tek je pet". "Ne znam za tebe, ali ja sam potpuno spreman za vožnju do metropole, samo da se auto odmagli". "Ne možeš izaći, kut ne valja, ovaj lik je parkiran preblizu". "Koji kut, jebote? Izlazim kao vrući nož kroz putar". Ulazimo u auto. "Jel ručna još uvijek podignuta? Čini mi se da se mičemo", kaže Lara. "Naravno da je podignuta i naravno da se mičemo jer smo oboje još uvijek natripani ko Isusi". Metar-dva od nas stoje zavareni seljačići koji slušaju glazbu iz svog auta. Ne obazirem se na njih i povučem speed direktno iz vrećice. Istog se trenutka zakašljem i pri tome izbacim amfetaminski kristalić kroz usta. "Puni krug", osmjehnem se i poližem stimulativni ispljuvak s dlana.
Dok se vozimo seoskim cestama kroz vukojebine što smrde po gnoju Lara zaključi da ne može biti kvalitetan suvozač bez povlačenja speeda. Nema straha od pandura, u ovim provincijama svi piju, a ljudi koji samo piju ne odlaze pijani kući poslije dva-tri ujutro. Dovoljno smo rijetka sorta u ovim krajevima da se nikome ne bi dalo čekati svitanje kako bi nas priveo. Neisplativa smo investicija. Previše je prekovremenih pandurskih sati potrebno da se dočepa nas. Napokon se dokopamo autoputa i put do metropole s olovom u oblacima provedemo u aktivnoj, živoj i verbalno bogatoj raspravi o ljudskim slabostima i primitivizmu. U stan ulazimo oko osam ujutro, pomalo tužni zbog apsolutnog podbačaja u trajanju eventa. Nekoliko sati pijemo rum i pričamo o disfunkcionalnostima moje obitelji, a zatim gledamo Lost Highway dva puta u nizu i raspravljamo o tome što je David Lynch htio reći. Nakon mirnog prijepodneva i još mirnijeg poslijepodneva koje je uključivalo tri masne frule i pregršt ruma napokon odlazimo spavati s prvim znakovima tame nedjeljne večeri. Ipak sutra trebamo biti normalani i progresivni članovi društva.
Esteban Prezvušt Grokter
Post je objavljen 05.11.2006. u 01:11 sati.