I tako je danas još jedna subota. Čovjek bi pomislio da će biti obična jer idem na kvart al zapravo je bila vrlo zanimljiva. Naime,danas je dan pitanja. Da...pitanja koja me prate cijeli dan. Slušam Him i padnem u neko nesvjesno stanje. I od nikud odjednom se samo pojave upitnici i pitanje zašto??? Hmmmmm... o čemu je upoće brijem pitata se vi. E pa makar ovo zvuči užasno nejasno,zapravo je vrlo jasno. U glavi mi se u jednom momentu pojavila slika... Smiješak,ruke,tijelo...zagrljaji i sav taj osjećaj. Mislila sam da me prošlo,i još uvijek sebe uvjeravam da je.
Izađem van,hodam do seta. Ugledam Juricu sa pizzom u ruci i malo popričam s njime.Kaže on što ima novoga,malo se nasmijem i nastavim put. Spustim se stepenicama i primim kvaku Seta. Uđem unutra,vidim sve poznate face,i jednu koja znam...ili neznam...u biti mislila sam da znam ali sam očito bila u krivu. I sjednem se pored Marine i Dine,a ravno preko puta gleda me par smeđih očiju. Nisam ništa rekla,niti bok. Samo sam se sa umjetnim smješkom sjela i počela pričati sa Dinom.Oči me bole,malo se zasvjetlucaju i žele gledati ravno,ali ponos neda. Izbjegavajući pogled zabolila me glava. Nazvala sam Andreu samo da joj kažem jednostavnu riječ. "DA" Odmah je shvatila o čemu se radi. Pogledam Vekija koji je sjedio odmah do osobe čiji pogled izbjegavam. On je samo slegnou ramenima,a ja sam krajićkom oka vidla da me gleda. Samo sam nabila šiltericu na glavu da ga nemoram pogledati. U međuvremenu sam se opet našla vani i pričala sam sa Deom na mob. A on je bio u pekari i vratio se iz nje. Pogledi nam se sretnu. On toplo pozdravi,nasmije se najljepše na svijetu,ja sam odzdravim. Izgledam tako hladno,cool,nije mi stalo. A ununta sve sve slama. U komadiće, i opet dođe to pitanje "ZAŠTO?" Uđe on u Set,nakon minute ulazim ja i dalje sa ogromnim smiješkom na licu. Slučajno nam se pogledi sretnu i želim mu reći...ali ne mogu,ne smijem,ne više....Kad je situacija postala ne podnošljiva pokupila sam se van,platila čaj i otišla u buksu na ljuljačku. Ona ravno gleda na izlaz iz seta a nju nitko ne vidi. On izlazi,ja tužno gledam. I ne dođe do nas nego ode doma. Pogled je ostao gledati u prazno. Malo se zamutio ali nisam se dala. Samo sam nastavila pričati sa Gringom,bezbrižno...ili ne...
Nakon sat vremena pokupila sam se doma al me Kobi upitao nešto. Maja,kad ćeš se oprostiti od Bruce Lee-ja?..........
Od tada se još jedno pitanje vrti kada?
Svi misle da je mrtav,ali dali zbilja je??? ili nije????
I tako je to bio još jedan uspješno odglumljen dan...
pola godine utrošenih za ništa.....
Post je objavljen 04.11.2006. u 22:30 sati.