Il Monstro
Skutrili smo se u uglu sobe i pokrili glavu rukama. Nema nikoga da nas izudara i to me izjeda. Batine su uvijek bile bolje od grižnje savjesti. Kad dobiješ batine platio si svoje grijehe. Sve ti je priznato. Kad dobiješ batine postojiš. Bol je samo impuls, pokazatelj da nešto nije u redu, vrisak tvoga tijela da nešto
treba mijenjati. Kada prestaneš osjećati bol više ne možeš znati jesi li normalan ili si lud. Svi znakovi nestanu, svi putokazi, sve skretnice i izgubljen si u ništavilu. Masa nekrotičnog živčanog tkiva, okoštala srca, ovisnik o sedativima, mrtav.
Nekakva muzika svira. Tresem se sam od sebe, potpuno izvan ritma. Ne osjećam je više. Sva bol i nezadovoljstvo u tonovima i stihovima prolaze pokraj mene. Nisam više u stanju služiti svojim herojima. Nisam više u stanju dodirnuti duše ljudi oko sebe, njihov mrak, njihovu tugu, njihove predrasude i strahove. Ne osjećam bol, ni svoju, ni tuđu. A tako želim, tako želim cijediti tu bol iz ljudi, napajati se njome, hraniti se njome, drobiti je i čupati dok se ne pretvori u radost. Tako je želim ponovo osjetiti bez da slegnem ramenima, bez da dopustim drugima da budu ono što jesu, bez da dopustim sebi da budem samo čovjek. Binarne opozicije. Bez boli nema radosti, a ja sam tako umoran, tako bezvoljan.
Dlanovi mi se pomiču, a prsti titraju sami od sebe. Borim se sam sa sobom. Teško je proizvesti radost iz boli. Jako je lako proizvesti puno boli iz malo boli. Najlakše je ne učiniti ništa.
Slike u mojoj glavi. Previše je sklopova popucalo dok sam sustavno uništavao svoj živčani sustav. Moje Ja je predugo bilo pušteno s lanca, predugo je bilo bez poraza. Kad li sam isključio tu opciju? Živim s neuništivim čudovištem koje se služi mojim obamrlim tijelom. Jesam li postao čudovište kada sam se odlučio odvojiti od svijeta ili sam uvijek bio čudovište koje je samo čekalo da se dogodi? Kauzalitet. Zamršena jedna stvar.
Čudovište ne podnosi bol. Čudovište poriče smisao postojanja boli, barem boli koju bi ono trebalo osjećati. Čudovište će me radije svesti na nivo biljke nego osjetiti bol. Ja mrzim čudovište. Sve u meni vrišti protiv njegovih želja, njegovih potreba, jer znam da će se čudovište izvući bez da osjeti bol, a grižnja savjesti će biti samo moja. Radije ću se spustiti na razinu biljke nego dopustiti čudovištu da vlada mnome. Tako smo postali biljka, čudovište i ja.
Volim pravdu. Voli je i čudovište. Ne doživljavamo je na isti način. Čudovište zna sve, može sve i želi da svijet kleči pred njim. Ja razumijem dovoljno, mogu štošta i želim da svijet malo bolje funkcionira. Čudovište želi udarati ljude, uništavati im umove i volju, bez da ikada pusti krv, bez da ikada ubije ikoga. Mrtav čovjek ti ne može lizati cipele. Ja se želim boriti s ljudima, kršiti njihovu moć i njihova mala carstva, njihova mala čudovišta, izjednačiti ih sve pred svijetom, pokazati im da krvare baš poput mene i ubiti svakog tko ne želi priznati da ista pravila vrijede za sve. Jedini je problem što u posljednje vrijeme nisam siguran tko je od nas dvoje u pravu, ako itko. I tako vegetiram, zato što smo i čudovište i ja tvrdoglavi.
Sjedimo u uglu sobe i krijemo se od svijeta. Zaključani smo u jednom tijelu, obamrlom, tromom, krhkom i neprocjenjivom tijelu. Perverzije i blagoslovi mi struje kroz ono malo moždanih stanica koje su još uvijek pod naponom. Vidim svijet u plamenu. Vidim vezane žene i muškarce. Vidim trošne zidiće i bezvoljne ljude. Vidim sjaj u očima dječaka i djevojčica. Vidim svjetinu kako linčuje debelog političara koji ima moje lice. Vidim sebe kako dozivam ljude na molitvu s vrha minareta najljepše džamije na svijetu. Suze mi teku niz lice, jer ne znam čije su to misli. Ostajem sjediti tu i grizem se jer u krajnjoj liniji griješim propustom.
Trebali su me tući kao dijete onda kada sam to bio zaslužio, a ne onda kada im je život išao na živce. Možda bi znao za što kriviti sebe, a za što kriviti njih. Možda bi zatukli čudovište u korijenu. Ah, možda… Možda, možda, možda… J
Post je objavljen 04.11.2006. u 20:17 sati.