Marketing
netko sasvim obican...
...netko je ostavio trag...
ne prevelik,ne premal
a opet dovoljno velik
da nadjemo mjesta
u nasim mislima,
u nasim srcima
(pogotovo u jednom srcu),
za njega...
bilo kakav komentar je suvisan...
posramim se kad pomislim
na svoje ljubavno stanje
naspram jedne meni jako drage osobe...
zalim(o) se na to kako nas je decko ostavio,
kako smo prekinuli,
kako bi voljeli da nam se vrati...
jos sto puta ga mozemo nazvati
i reci mu sto nam je na pameti,
sto nam je na srcu,
sto nam je u mislima,
reci mu koliko ga volimo,
reci mu kako bi voljeli vratiti vrijeme,
kako bi bilo dobro da sve bude po starom....
unatoc tome sto ce nam on na to reci,
stvarno sve mozemo...
u vezi uvijek bude svadja,
nesporazuma,
bude svega...
svatko je to barem jednom iskusio na svojoj kozi..
poznajem jednu djevojku koja to vise ne moze...
ne moze nazvati decka i reci mu koliko ga voli...
vrijeme nitko vratiti ne moze,
vrijeme nitko ne moze zaustaviti...
poznajem djevojku kojoj ne preostaje
nista drugo nego uzeti cvijet,svijecu
i sjesti pored kriza,pored groba i reci svome decku
kako bi voljela da joj se vrati...
da ga jos sto puta zeli nazvati
i reci mu sto joj je na pameti,
sto joj je na srcu,
sto joj je u mislima,
reci mu koliko ga voli,
reci mu kako bi voljela vratiti vrijeme,
kako bi bilo dobro da sve bude po starom....
jedino sto moze je zapaliti svijecu,
ostaviti cvijet,
sjesti pored kriza,
pored groba,
pustiti suzu niz lice,
pricati...
odgovor nece dobiti,
a rijeci koje uputi prema grobu
vjetar ce vinuti u visine...
vjetar ce vinuti visoko,
visoko do neba,
do njega....
...a odgovora nece biti...
prijatelji,roditelji,
nitko ne moze utjesiti tu djevojku
vec samo kisa
koja ce beskrajno plakati...
...sa njom....
komentari su suvisni...samo Djoletov citat: "....nedostaje mi nasa ljubav...."
(ovo je napiasano sa dopustenjem te osobe...)
Post je objavljen 04.11.2006. u 19:52 sati.