1. Gospodin: Sinko, dobro pazi na pokrete naravi i milosti. Oni se naime javljaju veoma oprecno i fino, da ih jedva razlikuje posve duhovan i u nutrinji prosvjetljeni covjek.
Ta svi teze za dobrim i hoce, da nesto dobra u svojim rijecima i djelima pokazu. Zato se i mnogi zavaravaju prividnim dobrom.
2. Narav je lukava i mnoge privlaci, ometa i vara, a sebe uvjek postavlja u svrhu.
A milost djeluje jednostavno i uklanja se i sjenci zla; ne zavarava i sve cini dobrom nakanom radi Boga, za kojim neprestano tezi i kamo konacno dovodi.
3. Narav nece da izumre, nece da bude potisnuta, ni da je nadvladaju, ni da sluzi, ni da se dragovoljno podjarmi.
A milost nagoni da umres sebi, opire se sjetilnosti, zeli slusati, ide za tim da bude pobijedjena i nece da se sluzi svojom slobodom; voli, ako je drze u stezi i ne zeli s nikim vladati, nego uvijek tezi po volji Bozjojzivjetu, opstajati i bitisati. Spremna je radi Boga da se podvrgne svakomu ljudskomu stvorenju.
4. Narav radi za svoju korist i pazi kakvu ce korist izvuci od drugoga.
A milost vise gleda kako ce mnogima koristiti, a ne kako ce sebi koristiti i ugoditi.
5. Narav rado prima pocast i stovanje.
A milost svaku cast i slavu vjerno vraca Bogu.
6. Narav se plasi sramote i preziranja.
A milost se veseli, kad podnosi pogrdu za ime Isusovo.
7. Narav ljubi nered i sjetilni mir.
A milost ne moze biti praznih ruku, nego rado radi.
8. Narav hlepi za zanimljivim i ugodnik, a gnjusa joj se, sto je prosto i grubo.
Milosti je draga jednostavnost i skromnost. Ne prezire neugodno i ne zaca se odjevati starim haljinama.
9. Narav ljubi prolazna dobra, raduje se zemaljskome dobitku; zalosti se ako bude stete, a srdi se zbog neznatne uvredljive rijeci.
Ali milost tezi za vjecnim i ne prianja uz vremenite stvari; ne uznemiruje se, ako sto izgubi i neljuti se na ostrije rijeci. Sve svoje blago i svu radost sprema za nebo, gdje joj nista ne propada.
10. Narav je lakoma i radije prima nego daje, pa ljubi samo svoje i neobicne stvari.
A milost je dobrostiva i drustvena. Ne iste za sebe, zadovoljava se malim i misli da je >>bolje dati nego primiti<<.(Dj. Ap. 20, 35.)
11. Narav se priklanja stvorenjima, svojemu tijelu, tastinama i kojekakvim razgovorima.
Ali milost privlaci k Bogu i krepostima, odrice se stvorenja, bjezi od svijeta, mrzi na tjelesne pozude, ogranicuje putovanja, stid ju je javno se pokazivati.
12. Narav ljubi svaku sjetilnu razonodu samo da sebi tjelesno ugodi.
A milost trazi utjehu samo u Bogu i nasladu u najvisem dobru daleko nad svim vidljivim blagom.
13. Narav sve radi zbog dobitka i svoje koristi. Ne radi za badava nego za jednaku ili vecu placu. Za dobra djela hoce hvalu i nagradu, a cezne, da joj se djela i darovi veoma uvazuju.
Naprotiv, milost ne zeli nista prolazna. Kao placu ne zeli druge nagrade do jedinoga Boga. A od potrebnih vremenitih stvari treba samo koliko joj je potrebno da postigne vjecna dobra.
14. Narav se veseli mnogim prijateljima i rodbini, ponosi se plemenitim rodom i plemenom, smjeska se velikasima, laska bogatasima i pristaje uz sebi slicne.
A milost i neprijatelje ljubi i ne uznosi se obiljem prijatelja; ne haje za rod i pleme, osim ako je u njih kreposni zivot. Voli vise siromaha nego bogatasa, vise je srcem uz nevina covjeka nego uz velikasa; raduje se s iskrenima, potice dobre ljude da budu kreposni i time slicni Sinu Bozjemu.
15. Narav se brzo potuzi, kad joj sto manjka ili kad joj je tesko.
Milost postojano podnasa oskudicu.
16. Narav gleda svagdje na sebe, za se bori i prepire.
A milost misli kod svega na Boga, odakle i sve dobro konacno i potjece kao iz svoga izvora. Nista dobra ne pripisuje sebi i nije drzovito umisljena; ne prepire se i nije jos vise stalo do vlastitoga misljenja nego do tudjega. Naprotiv se u svemu, sto osjeca i misli, podvrgava vjecnoj Premudrosti i Bozjoj presudi.
Narav zeli doznati tajne i cuti novosti, hoce da se pokaze i da mnogo sjetilima iskusi. Cezne da ju poznaju i da se bavi onim, sto ljudi hvale i cemu se dive.
Ali milost nece da nalaze nova i neobicna djela. Takve stvari nikle su iz stare pokvarenosti, buduci da nista nije novo i trajno na zemlji.
Stoga milost uci obuzdavati cutila, izbjegavati tasto umiljavanje i hvalisanje. Poucava nas, da skrivamo sve nase pohvale i divne sposobnosti, pa da u svakoj stvari i u svakoj nauci trazimo koristan rad i slavu i cast Bozju. Ona nece da ljudi nju i njezina djela hvale, nego zeli, da Boga hvale svi njezini darovi, koje Bog nam daje iz ciste ljubavi.
17. Ova je milost vrhunaravna svjetlost i neki osobiti dar Bozji i posebni bijeg odabranima i zalog vjecnoga spasenja.
Ona covjeka uznosi sa zemlje da ljubinebeske stvari, pa ga odsjetilnog covjeka cini duhovnim covjekom.
Zato sto se vise narav kroti i nadvladjuje, veca se milost dobiva.
Svaki dan se novim duhovnim pohodima obnavlja unutrasnji covjek po slici bozjoj.
P r i m j e n a i m o l i t v a.
Po milosti smo Bozjoj sve sto jesmo, i stoga je milost Bozja najveci dar Bozji na zemlji. Svaki je od nas dobio i dobiva dovoljnu, ali odredjenu mjeru milosti za spasenje. Treba samo da suradjemosa sa svakim pokretom milosti ...
Post je objavljen 04.11.2006. u 17:31 sati.