Ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših. Mt.6:14-15
Kada razmišljamo o krščanima, obično razmišljamo o krščanima kakvi bi oni trebali biti, dakle kakvi bi i mi sami željeli i trebali biti. Nerijetko dok razmisljamo o braći i sestrama koji su duže od nas u Kristu počinjamo grešku - smatramo da su oni neizostavno znatno bolji od nas, samim time što su imali više vremena za izgradnju i duhovni napredak. To naravno može, ali i ne mora biti ispravna pretpostavka. Ukoliko nije, može donjeti veliko razočaranje u naše živote.
Ja bih se osvrnuo na jedan aspekt ove situacije, i to onaj kada razmišljamo o duhovnim vođama u našim zajednicama: đakonima, pastirima, pomočnicima, učiteljima...
Nesumljivo, mnogi među njima mogu se pohvaliti zaista velikim znanjem. Njihovi životi i nauk kojim poučavaju svjedoči da su duhovno uzrasli i da već odavno nisu 'bebe u Kristu'. Kada razmišljamo o njima, pogotovo mi koji nismo tako davno obraćeni, lako upadnemo u pogrešku da ih idealiziramo i smatramo neprikosnovenim autoritetima i ljudima koji ne mogu i ne smiju pogriješiti.
No, i naši su 'duhovnici' također ljudi. Oni svakako mogu pogriješiti, a sasvim je sigurno da povremeno i griješe. Jednako kao što bismo svi mi trebali i oni bi trebali, a ja vjerujem da to i čine, voditi stalnu bitku sa tijelom i Svijetom u nastojanju da hodaju s Kristom i imaju nepomućeno zajedništvo s Bogom. Naravno da oni imaju znatno veču odgovornost od nas, ali nose i daleko veči teret. Ako dozvolimo sebi da zaboravimo da smo svi mi samo ljudi, po prirodi slabi i grešni, a samo po Božjoj milosti vjerom spašeni, lako se možemo dovesti u situaciju da olako sudimo o njihovim postupcima i kvalitetama.
Tako ćemo možda, uvidjevši da neki svečenik ima određenih problema s vlastitim egom po pitanju neke sasvim benigne stvari poput recimo nekog aspekta njegovog ponasanja za koje ne želi prihvatiti našu dobronamjernu kritiku, s lakočom ustvrditi da je on loš krščanin koji ne živi ono što propovijeda. Što je još gore lako nam se može dogoditi da u svom srcu osudimo ne samo njegovo ponašanje, već i njega kao oholu i licemjernu osobu. Time ne samo da smo ga najvjerojatnije posve nepravdeno okarakterizirali, već smo dozvolili da nas naša vlastita oholost zasljepi i uvuče u grijeh.
Kada jednom dozvolimo sebi razmišljati na ovakav način, doveli smo sebe u opasnost da postanemo 'tiha opozicija' gajeći prigušeno nezadovoljstvo koje će, pronalazeći i hraneći se stalno novim 'situacijama', s vremenom posve nagristi naše zajedništvo sa ostatkom Kristova tijela i navesti nas da potrazimo neku drugu zajednicu za koju se nadamo da će na bolji način zadovoljiti naše duhovne potrebe.
Naravno, ovakav je razvoj događaja poguban, jer umjesto da razrješimo problem koji imamo, mi ga sa sobom nosimo gdje god otišli. Znate li onaj vic o čovjeku koji je tražio savršenu crkvu? Kada ju je napokon našao rekli su mu: ne idi, jer ako ti dođeš tamo ona više neće biti savršena!
Sve ovo pišem kao dobrohotno upozorenje svakome od nas, kako bismo svaki put kada započnemo kritički razmišljati o nekom drugom krščaninu najprije zastali i zapitali se o stanju našeg vlastitog srca. Nije, naime, tajna da je upravo naša vlastita oholost naš najveći neprijatelj koji nas priječi da toj drugoj osobi kod koje smo zamjetili problem pristupimo s ljubavlju, a ne s osudom.
Završiti ću potsječajući na C.S.Lewis-ove riječi:
Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života izuzetno dobri, čak bolji od drugih — mislim da možemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo kadri da potpuno zaboravimo na sebe, te kad sebi ne pridajemo neki izuzetni značaj.
Post je objavljen 04.11.2006. u 16:22 sati.