Pregled posta

Čovjekova samoća

Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere.
I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš.
Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja.
Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.

Ovo je početak jednog od najpoznatijih i najčitanijih djela kršćanske književnosti. Radi se o Ispovijestima (Confessiones) Sv. Aurelija Augustina. A sjetio sam se ovog djela nakon što sam kroz nekoliko dana ponovno pogledao odličnu BBC-jevu dokumentarnu seriju, Planeti. Zanimljivo je kako se kroz čitavu povijest kao ključni čovjekov problem nameće upravo - SAMOĆA i to se očituje na svim razinama čovjekova postojanja. Koliko god čovjek imao stvorenja u svojoj blizini, u konačnici osjeća jednu neispunjenost, prazninu koja ga tjera na razmišljanje. Na društvenoj razini čovjek će pronaći prijatelje, bračnog druga, rodit će djecu... Čovjek je u stalnoj komunikaciji, pa ipak nije dovoljno. Tražimo dalje, više... Serija, koju sam pogledao, a osobito zadnja epizoda, Sudbina, na neki način otkriva još jednu vrstu samoće, o kojoj ne razmišljamo tako često, ali kada o njoj razmišljamo, prilično je duboka. Radi se o samoći u okvirima svemira. Nakon što smo pokušali pobijediti samoću na društvenoj razini, idemo dalje od toga. Pitamo se: Jesmo li sami u svemiru? Ima li još negdje života? Po mogućnosti inteligentnoga. Kako stupiti s tim životom u kontakt? Još nismo pronašli odgovor. Zadnja epizoda govori o budućnosti Sunca i planeta njegova sustava. Sunce će prije ili kasnije uništiti život na zemlji. Možda ćemo dotle doprijeti do Marsa koji će tada biti baš pogodan za život. Kasnije nam kao utočište može poslužiti Jupiterova Europa. Ma bilo kako bilo, ništa unutar sunčevog sustava neće potrajati vječno, a kako je s našim suncem tako je i sa svakim. Vremenski radi se o vrlo dalekoj budućnosti i pitanje je hoće li čovječanstvo kakvo poznajemo uopće dočekati takvu budućnost. Pa ipak se pitamo i istražujemo. Zašto? Jer se osjećamo nedovršeni, prazni, nedostatni... I ovdje fantastično sjeda ova Augustinova: NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI. Čovjek zapravo u samom sebi ima neoboriv dokaz Božjeg postojanja. I to je ova samoća koja ga tjera da traži drugoga, ali kada ga nađe u čovjeku ili u nečem drugom, nalazi da je i dalje prilično prazan. Nešto nedostaje. NETKO nedostaje. Jer sve na što smo naišli pod suncem ima svoju mjeru. Ništa nas ne izbavlja od samoće; ni čovjek, ni znanost. Ništa. Rekao bih da je čovjekov strah od smrti, zapravo ništa drugo nego upravo strah od samoće. Jer smrt je zapravo samoća u svojem najjasnijem izrazu. I zato je se toliko plašimo. Smrt za nas nije nepoznato stanje jer je dnevno proživljavamo, samo u manjem intenzitetu, iskušavajući samoću.
Čak i najuvjereniji ateista ili skeptik može se upitati je li ovaj strah od smrti, strah od samoće, samo uključivi dio naše naravi ili psihe ili se, uz to, radi i o Tvorčevoj poruci utisnutoj u srž našega bića. Poruci toliko jasnoj da je ne možemo ne čuti čak i onda kada je krivo interpretiramo.
Zanimljiva je još jedna stvar. U prvom poglavlju Biblije opisano je stvaranje svega pa i čovjeka. Opis se nastavlja u drugom poglavlju. I kada god Bog nešto stvori i pogleda zaključi da je DOBRO. Prvi puta da Bog za nešto kaže da nije dobro jest upravo onda kada gleda samoću Adama. I veli: Nije dobro da čovjek bude sam. (Post 2, 18) Radi se o zanimljivoj situaciji, jer Bog gleda na vlastito djelo i vidi da nije dovršeno. Nešto nedostaje. I stoga kaže: Nije dobro. Tada poduzima nešto. Predstavlja Adamu sve što je stvorio, ali tek kada ugleda ženu, Adam je zadovoljan. No, vrlo brzo čovjek uviđa da ni to nije dovoljno. Čak niti savršeno zajedništvo sa drugim čovjekom (sve kada bi ga i bilo), ne ispunja do kraja ljudsko srce. Ono ostaje i dalje samo. Zato Augustin veli što veli, a sv. Ivan Evanđelist će reći: Bog je veći od našeg srca. (1Iv 3, 20) Samo nam je, dakle Bog, dovoljan. Sve ostalo je premalo.
Stoga je dobro graditi zajedništvo sa drugima, dobra je i znanost koja nam pomaže da odgovorimo na neka pitanja, ali bez Boga, nije moguće biti do kraja ispunjen, nije moguće biti sretan. Jer, za sebe si nas stvorio.

Post je objavljen 04.11.2006. u 01:21 sati.