Marketing
da nema tebe, ja nebi BILLa živa jer ti si moje srce BILL, a svim ljudima je potrebno srce...:)
ZA BILLA
Možda sam luda što ovo pišem, čak stavljam na net...ali ja samo hoću da cijeli svijet zna da ti zahvaljujem...
HVALA TI jer si me znao rasplakati, nasmijati, utješiti, a da nisi znao da mi to radiš jer kad su me svi napustili zato jer sam slušala tebe i tvoj band ti si bio uz mene makar samo na posteru.
Uvijek si me slušao i za svaki moj hir si samo nepomično stajao na zidu i slušao moje probleme.
Smijala sam se uz tvoje intervjue, plakala nad tvojim pjesmama.
Kad sam dodirnula dno i radila svakakve gluposti, namjerno si nanosila bol jer sam mislila da je osjećaj boli jači od od osjećaja ljubavi, samo si ti bio moja jedina utjeha.
Kad sam imala problema držala me pomisao da te možda bar jednom vidim u životu.
HVALA TI za sva prijateljstva koja sam sklopila zbog tebe i za sva ona koje sam raskinula kad sam vidjela da to nisu pravi prijatelji -odbacili su me čim sam postala tvoj fan.
HVALA TI jer sam našla svoj stil i jer sam u tvojim pjesmama našla mir.
HVALA TI; za utjehe, smijeh i tugu koju si mi dao, a da nisi ni znao BESKRAJNO TI HVALA
a sad BILLova preslatka i pretužna izjava zbog koje sam se rasplakala...
Tako sam sretan što imam svoju mamu. Ona je veoma važna za mene.Ona je Tomu i meni uvijek pružala potporu.Čak i kod muzike.Prij je čak vozikala cijelu grupu vamo-tamo. To je bilo cool, ali u kući su postojala pravila i granice. Ali to uopće nije bilo loše. Gadno je postalo kad su se naši roditelji rastali. Tad smo imali 6 godina. Jednostavno je čudan osjećaj znati da tata neće više živjeti s nama. Tada je to bilo užasno. Sada to puno bolje razumijem.Gore je kad roditelji ostaju zajedno zbog djece. Sa našom mamom je sve uvijek bilo super. Jednom je bila razočarana, na roditeljskom sastanku kada su se svi roditelji žalili na mene i toma i tražili da nas prebace u drugi razred. To naravno mama nije smatrala lijepim. Ma u tom gradu nas nitko nije razumio je nisu mogli izaći na kraj s nama. Mi smo uvijek mogli ostati duže vani nego oni. To je bilo cool. Ali ja to nikad nisam koristio i nisam dolazio pijan ko letva i povraćao mami pred noge. na našoj stranu su uvijhek bili i djed i baka. I dan danas oni su naši najveći fanovi. Snimaju na kazete sve što kažemo na tv-u i kupuju sva brava. Njima sam uvijek mogao vjerovati.U školi je to bila potpuna suprotnost, tamo smo tom i ja imali samo jednog pravog prijatelja andreasa. S ostalima se nisam htio družiti, govorili su mi da sam peder i luđak. Poslije sam samo prelazio preko toga. Ja sam uvijek imao samo jedan hobi- muziku. I danas je to tako. Kad god sam imao slobodnog vremena izležavao sam se na fotelji i gledao tv.Ili organizirao partye.Jednom sam morao u bolnicu na sedam dana. Ništa ozbiljno: ubo me komarac u uho, a ja sam na njih bio alergičan. Bilo je super to što me tom svaki dan posjećivao. On je zapravo fin na neki svoj način. Jedino što kod njega ne volim je njegovo izigravanje macho-tipa.ok, i njegov stil oblačenja.Ali najvažnije je da se njemu sviđa. Mi smo uvijek radili ono što smo htjeli.Čudno kad pomislim da se naš život potpuno promijenio.Ali je zapravo zabavno.Svi misle:kao zvijezda dobivaš sve na srebrnom pladnju, ali uopće nije tako.Mi teško radimo za svoj uspjeh, ali vrijedi. Ne želim nikad raditi nešto drugo osim muzike. Mnogi nas pitaju je li uspjeh promijenio nas, kao osobe.Ja mislim da nije. To nam je obitelj već odavno dala do znanja. Ja ostajem ja, ambiciozan i lijen, veseo i pomalo egoističan. Bez obzira što ostali o meni govore. I najvažnije u mom životu ostaju:moja mama, moj brat tom i naša grupa: TOKIO HOTEL!
a sad slike...
da se još više rasplačem...
od ljepote..
Post je objavljen 03.11.2006. u 16:49 sati.