Sjetila sam se još tri krasna osjećaja.
Mene je stvarno teško razočarat. Sigurno svi misle da poznaju to. I onda osjećaju osvetu. E ne. To nije taj osjećaj.
Nedostaje mi prijateljica. Razdvojila nas je situacija, nije bitno kakva. Čekam punoljetnost da je opet vidim.
Imala sam bliskog prijatelja. U razdoblju kada su me svi iskorištavali, on me štitio. Bio je uz mene, bio je divan. Sve što sam počela spoznavati, počela sam zbog njega. Zaista me volio. Nakon dvije godine našeg poznanstva, zaljubio se u tu moju prijateljicu. I svi smo bili sretni, jer oni su zbilja bili lijep par. Bili su zajedno dugo. Voljela ga je više nego ijednog dečka prije. Kao i on nju. Samo za njih nisu postojali samo oni nego sam postojala i ja. Voljeli su me jednako. I puno smo toga prošli zajedno. Puno užasa. Ali onih pravih užasa, neemocionalnih, koji postaju naravno i emocionalni, ali to nije bitno, jer mi smo izuzetno čvrste osobe. Ne možeš nas ni početi uništavati ako misliš da bi mogao samo psihom. I radili smo zajedno. Sve užase. I bilo nam je lijepo jer smo bili zajedno, a to je značilo slobodni i zaštićeni. A kao takav nisi ranjiv.
Imali smo planove da živimo zajedno.
Jedne noći sam se vratila doma. Mog oca nikad nema, a majka je bila u Osijeku na nekoj godišnjici mature. Otišla sam do brda blizu osnovne i ležala na njemu. I on je naišao. Legao pored mene. Prvo smo šutili u ugodnoj tišini, bila je poput glazbe. Onda smo pričali. Preiskreno. Nitko nije govorio iskreno kao on. Neugodno je slušati ga. Lijepo govori, ali bira preiskrene riječi; jedan je od onih koji ti nevino pilje u oči da vide možeš li izdržat dužinu pogleda.
Odveo me kod sebe doma. Što je ok, živimo u istoj ulici.
Sobni je ličilac. Prije je na zidu imao ludu, Jokera, nacrtanu olovkom, oči obojanih u crveno. Možete zamislit kako je izgledalo, i kakvu poziciju ima u Kvartu, kada dečki iz Dubrave tu sliku nose istetoviranu na ramenu.
Tada je soba bila obojana u plavo, sa žutim likovima. Na jednom zidu je bio samo jedan kvadrat. Pored kvadrata su bili otisak njegove ruke i ruke moje prijateljice. Na nasuprotnom su bile ruke prijatelja. Kod njega su svi bili svaki dan, cijeli dan.
Uzeo mi je ruku. Povukao je. Prepao me time, iako smo tako bliski. Otvorio je kantu boje, još uvijek me držao za zapešće i do lakta smo uronili u boju. Izvadio ju je, pogledao u kvadrat i zaljepio mi ruku na zid.
Svi su to htjeli učiniti, ostaviti otisak ruke u tom kvadratu. Privlačno je kao da postoji samo jedan anđeo kojeg se može dirati. I svi to žele tako pohlepno, a ti ćeš ga dotaknuti, htio ili ne.
Jasno je što je time pokazao. Kao da mi se . poklonio. Za vječnost, jer se ruka ne može izbrisati. I ne može stajati još jedna. Može se na nju stavljati boja, ali ona je tamo.
Da se razumije, on nije običan prijatelj.
On, ona i ja smo mogli sve zajedno.
I što je on učinio? Bio je ljubomoran, pretpostavaljam. Ucjenjivao mi je roditelje. A toliko ga volim da ne da mu se ne želim osvetiti, nego mu želim sve najbolje. Izbjegavam ga. Čak i zato da ne bi morao vidjeti moj pogled. A mene je strah da ja ne bih opet izdržala njegov. Iako je uništio moju slobodu, povjerenje potpuno, psihički je uništio i moje roditelje (kako je mogao?!), bio idealni materijalist. Ne prihvaćam da mi je dirao obitelj. Ne prihvaćam da je fizički i psihički uništio moju prijateljicu. Nije ju tukao, da ne pomislite. Mnogo gore stvari se ovdje događaju.
I kada se toga sjetim, što me spašava?
Misao
*ljudi koji me vole, hvala Vam, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala...
*jedrilica za Novi Zeland
*bordanje u Čileu ili Argentini, pa neka crknem
*cjelonoćni filmovi kad nisam doma :*
Hvala
Post je objavljen 03.11.2006. u 15:30 sati.