Iako su o ovome pisali svi,mislim da mogu reći što mene smeta,potaknuta jučerašnjim događajem.
Jučer je trebao biti kao neki tulum kod ovog iz razreda ali je odgođen(do daljnjega),pa smo otišli na pizzu.Nas sedam iz razreda.
Nakon što smo pojeli,išli smo đir do grada.Na piće. U Dolcevite,prvi put u mome životu.
Bilo je začudo dobro.
Kad sam se vraćala doma,sidila sam na maloj pošti.Smrzavala se dakako.
I dođe do mene jedan ženska koju znam.mislim draga mi je.
I ona meni:"Di si bila,na rivi?"
"Ne,na piću"
"Di,u Lotusa?"
"Ne."
"Nego di?"
"U Dolcevite s ovima iz razreda"
"Što je,mijenjaš se"
"Ne."
Trebala sam tada nešto drugo reći,ali nisam.
Vraćajući se doma mislila sam o tome.
Čemu ta podjela?I uzajamna mržnja?
Ako sam se ja odlučila za jedan stil koji se meni sviđa,tko meni brani da ja nosim neke stvari koje nisu u tome stilu,a meni se sviđaju.
Izlazim stvarno svugdi,ali meni nije bitno di ja izlazim,bitno je s kim.
Ja izlazim s ljudima koje volim,koji me razumiju(uglavnom) i koji mi pašu.Ako izlazim s njima,nije mi bitno di.
Prije sam uvik zazirala od nekih kafića kao što je Corso...itd. pa sam shvatila da je to glupo.
Jer ljudi koji s ljubomorni,zavidni i pokvareni ima posvuda.
I shvatila sam da time što izmišljam razloge da ne idem tamo ili kolutam očima cijelu večer zna povrijediti moje prijatelje,oni se osjećaju neugodno,i što više izbjegavam pozive,oni postaju sve rijeđi.
Ja uvik ostajem svoja.Oblačim se isto ma di išla.Ponašam se isto.Imam iste stavove i mišljenja o nekim stvarima.Slušam istu muziku.
Prihvati me takvu kakva jesam ili me nemoj uopće.
U tome je stvar.
Ja se ne mijenjam.Bar ne nešto mnogo.Ostajem ista,i s godinama postajem tolerantnija i shvaćam neke stvari i odnose među ljudima.
Nisam toliko povodljiva.
Uglavnom znam kad mi netko laže,samo što ja to uvijek ne pokažem.
Ali još uvijek ovo što sad pišem nemam snage reći nekome u lice.
Šteta.
Post je objavljen 03.11.2006. u 12:52 sati.