Marketing
Istinite priče: Adolf Hitler
Dok je rat već bio pri kraju, a još uvijek se nije pripremao za “Kugel in mein Kopf”, bio je na jednom od svojih brojnih posjeda, ovaj put doduše na nekom državnom, ali nije bitno mjesto, uglavnom tamo gdje je imao hrpu ljudi koji su ga služili možda iz straha, možda iz zlobe, a možda im se sviđalo … To je bilo u blizini neke željeznice. Ugođaj je toliko pozitivan i topao, uostalom takav kakav je uvijek i bio kad se radilo o Hitleru. Raskošan stol prepun svježe kuhane, domaće, tople, slasne i primamljive hrane. Svega je u izobilju, osim natürlich mesa jer je bio vegetarijanac. U pozadini neka glazba. Moguće klasična, svakako samo za one koji imaju toliko istančan ukus/samo za one koji su je vrijedni. Najcjenjenije slike poznatih svjetskih slikara stoje na pažljivo dekoriranim zidovima u pozlaćenim okvirima šaljeći tako prenaglašene znakove idile… Ironija naprosto očarava dok iz ogromnog kamina zidanog preko ljudskih patnji isijavaju zrake topline.
...
Hitler sjedi za stolom, na čelu stola, pažljivo naslonjen zagledao se u daljinu… Dvoje nestrpljivih slugu stoje iza njega spremno očekujući naredbu, trzajući na svaki najmanji pokret Führerove ruke i svaki najmanji udisaj dok on zamišljeno pijucka čaj. Kroz ogromne prozore ulazilo je sunce, jer zastori su bili skupljeni tako da kroz brojne prozore sunce može pokorno obasjavati čovjeka koji želi samo najbolje za svoju državu… Ipak je A.H. volio sunce i njegove ironično tople zrake… Jedva je pomirisao hranu. No, pun stol hrane morao je biti samo za njega jer nikad nisi znao < možda se vođi prohtije nešto i pojesti.
...
Promrzli, iscrpljeni njemački vojnici gubili su na ratištu. "Kako mogu?“-pomisli Hitler. – “Zar se tako služi vlastitoj državi?“
...
Iz daljine se vidi vlak koji prilazi sve blize stožeru. Najnovija tehnologija ipak je zaštitila Hitlera od znatiželjnih protivnika. Poslovica „zidovi imaju uši“ nije smjela vrijediti za svakoga. Naime, osigurao se i napravio toliko čvrste prozore da se vlak nije čuo ni kad je došao samo desetak metara od stožera. Nije da ga zato nisu opazili. Bio je prilično jasno vidljiv. Hitler nije znao tko dolazi i sad ga je to strašno zanimalo. Lijeno sjedeći na elegantnoj stolici s naslonom čekao je da vidi tko će izaći iz silnih vagona. Na prozore tih istih nahrupilo je mnoštvo znatiželjnih lica još prije negoli je vlak stao. Istog trenutka kad je stao, na sva moguća vrata pojurilo je toliko ljudi žurno i tužnim izrazima lica tražeći nešto što im nikada neće biti pruženo. Sad je i sam Hitler vidio-vidio je tko je došao vlakom. Bili su to gubitnici. Vojnici koji su dali sve od sebe. Sreća nije bila na njihovoj strani, a ni sudbina. Onako obeshrabreni, bili su ipak puni očekivanja. No, kako se, do zla Boga razočarani lider, ponaša ?
...
Istog trenutka kad je shvatio tko je došao, naredio je slugama da navuku sve zastore na prozore! Hladnokrvno je promatrao svoje ljude, ljude koje je slao u bolju budućnost, ljude koji su mu vjerovali , koji su bili spremni dati svoj život, a uspjeli su dati samo svoj ponos. Ljude bez ljudskog dostojanstva. Bio je to velik posao sa zastorima, budući da ih je bilo mnogo, pa su ogladnjeli vojnici bili promatrali prizor koji je bio tako očit. Shvatili su. Stigli su baciti oko na lagodan život kakav oni neće imati, a koji im je bio toliko obećavan. Dapače, vidjeli su mnogo više. Vidjeli su licemjerje.
...
Čovjek koji je nekada želio biti samo slikar i nije želio više nego da zaradi za hranu, s namjerom da upiše akademiju, otišao je u Beč. Nije mu uspjelo i toliko je puta gladovao. Zato je jednostavno bio prisiljen otići u vojsku gdje se istaknuo svojim govorima i postao netko! Eto kako se sudbina ironično poigrala društvom. Jednom Hitleru koji nije bio uopće zainteresiran za politiku nije ostavila izbora. Tko zna, da je uspio na akademiji, nikad nebi zašao tako daleko. Toliko ljudi… Ne samo izgladnjeli njemački vojnici nego i oni koji su patili diljem svijeta, oni koji su ubijeni… ništa se od toga nebi desilo!
...
Doduše, prozori su bili čvrsti da se ne čuje ni vlak ni komešanje, ali nikada neće biti dovoljno čvrsti da se ne čuje podmuklo razaranje duša.
*neka gori eine Kerze za sve kojima je posvećen ovaj post*
Post je objavljen 03.11.2006. u 12:26 sati.