Najboljom predstavom 21. Gavellinih večeri, proglašena je predstava, nastala po priči "Jedanaest uboda ljutnje" iz Slavićem nagrađenog prvijenca, zbirke priča 'Muke Mikuline' Svjetlana Lacka Vidulića, 'Vrata do' Renea Medvešeka u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.
Tim povodom donosim vam svoju kritičicu Vidulićeve zbirke :
'Muke Mikuline', debitantska zbirka priča Svjetlana Lacka Vidulića (predavača njemačke književnosti na zagrebačkom FF-u, rođ. 1968.) nesvakidašnja je literarna poslastica, rezultat autorove sklonosti stilskom eksperimentiranju, njegove lingvističke zaigranosti i posprdnog, ironičnog pogleda na svijet.
Baš poput svog naslovnog junaka,Vidulić kao da pati od 'prekomjerne zanimljivosti svijeta' pa 'što god liznuo okom, uhom, nosom i jezikom, što god mu se dotaklo ruke, noge, mašte ili moždana, umah zamiriše toli zavodljivo' da on ne može a da to na papir ne pretoči - bilo u epistolarnom obliku ili u otkačenom enciklopedijskom zapisu; bilo u formi toka svijesti, esejiziranog monologa ili radijskog intervjua; bilo apsurdističkim nizanjem slobodnih asocijacija, parodičnim preradama žurnalističkog diskursa i ismijavanjem intelektualističkog hermetizma, ili se pak, na De Palminom filmskom tragu, koristeći naracijom 'paralelnog slaloma'.
Elem, u dvadesetak proznih cjelina raspoređenih u 4 tematska ciklusa ('Jedanaest uboda', 'Vlado Kilavy: Moja enciklopedija', 'Muke Mikuline' i 'Ekologija za djecu') Vidulić se osim jezikom, vragolasto poigrava i književnim žanrovima i poetikama, uživajući u diskurzivnim varijacijama i ironičnim preradama ustaljenih literarnih obrazaca i postupaka.
Svaka stranica te slojevite, kritički intonirane ali vrlo zabavne zbirke (čiji je humorni potencijal već prepoznat i apostrofiran u uspješnoj Medvešekovoj kazališnoj predstavi) odzvanja šeretskim cerekom parodičara par excellance koji, za razliku od nasmrt ozbiljnog pristupa svagdanu suvremenih nam neorealista i mimetičara, 'sitnozrnatom panoramiziranju lijepe li nam naše zbilje' (citat K.Lokotar) prilazi na bitno opušteniji način, omogučujući čitatelju da se vlastitoj neveseloj svakodnevici, viđenoj ironijom premazanim Vidulićevim okularom, u brk nasmije.
Sveučilišni profa sa smislom za humor – očito je i to moguće...
(Napisao Božidar Alajbegović, ožujka 2006.
objavljeno u kulturnom magazinu 'Op.a.', travanj 2006. broj 1(8) )