Odgurnem odškrinuta vrata kupaonice. Poznate pločice. Već odavno se takve ne proizvode. I na zidu su još uvijek one iste. Svijetloplave. Takvih još samo ima u bazenima.
U toj je kući samo kupaonica ostala nepromijenjena. Od djetinjstva do sada.
U kuhinji je novi štednjak, moderna napa i nove zavjese. U blagovaonici je novi stol i tepih. Za jedno osamnaest nijansi presvijetli za taj prostor. U dnevnoj sobi svašta nešto novo. Dovoljno je velika da stane cijeli jedan odjel novog namještaja prodajnog salona paviljona 15 Zagrebačkog velesajma.
Ali kupaonica čak i miriši kao prije. Tu nas je mama kupala. Brata i mene. I to samo subotom. Kada se punila do vrha. Da potvrdimo Arhimedov zakon. Mada nismo imali pojma ko je taj tip. I kaj on oće.
Infra grijalica postavljena pri stropu dovoljno je zagrijala tih par kvadrata u sedam minuta.
Dječji smijeh. Špricanje.
-Mama, molim te, danas prvo njega okupaj.
-Ne, mama, ona je mlađa. Ona mora prva van.
-Uvijek sam ja mlađa!
-Mama, pogle brodić!
-Moj tanker će potopiti taj tvoj brodić.
-Mama, molim te, još samo malo!
I baš uvijek sam ja morala prva van iz kade. Baš uvijek sam ja bila mlađa. I prva prati zube. Ručnik je bio prugasti. Smeđe-drap.
Na veš mašini bijela krpa sa crvenim obrubom. Uopće se ne uklapa sa bojom pločica na zidu. Niti sa onima na podu. A opet je tako toplo tu.
-Pogledaj, sine, pa ona prvi puta sama pere zube. Sigurno će biti nešto od nje kad naraste. Vidjet ćeš…
Kako sam samo ponosno lamatala četkicom po zubima. Bila sam stvarno uvjerena da ih dobro perem.
Bit će nešto od mene. Kad narastem.
Na veš mašini je još uvijek ista bijela krpa sa crvenim obrubom, na krpi poznati deterđent. Plavi Radion. Kada koja više nije tako velika, kao nekada. Samo je malo više požutila na mjestu gdje voda otječe. I prugasti ručnik. Smeđe-drap.
Kao da je ovdje vrijeme stalo. Samo je onaj dječji smijeh negdje nestao.
-Mama, još uvijek stigne nešto biti od mene. Vidjet ćeš…