Skromnost, hm.
Nikad je dosta ili pak nikad je ne dosta, a sta reć, ne znam, ma u biti znam, zapravo, želim nešto napisat o lažnoj skromnosti.
Iskreno, mrzim je, al se isto tako pitam da li osuđivati ljude koji «glume» tu neku lažnu skromnost ili ne, tj. da li su zapravo svjesni toga. Sve do unazad par dana sam to osuđivala, no razmišljajući sam došla do ideje da ljudi možda nisu toga ni svjesni. A zašto, možda upravo zato jer pored silne skromnosti, kad i rade nešto dobro, nisu uopće svjesni u potpunosti da to nešto dobro rade i onda ta njihova skromnost postaje lažna, lažna u našim očima, a možda zapravo nije lažna, nego baš ona, nazovimo je tako «prava».
Naravno da postoje mnogi slučajevi gdje se ona svjesno pojavljuje, no kako procijenit, nemam pojma, a možda se bolje tim i ne zamarat, no, opet, možda bolje i je, jer bježući od toga možemo doživjeti pojedine ljude na potpuno drugačiji način, onakvim kakvi zapravo nisu, a ne želim to, ne, nikako.
Post je objavljen 02.11.2006. u 23:14 sati.