Marketing
I'm dying tonight...
Zdravo!...LOL
Inspirirana danom Svih Svetih odlučila sam ze za ovaj krajnje edukativan i poučan post svima vama koji mi planirate jednoga dana doći na sprovod...
Opisati ću svoju već pomno isplaniranu smrt i život nakon njega. Pa da počnem...eto, prvo da naglasim da sam izuzetno mlada, vjerojatno mlađa od većine koja ovo čita...volim život, volim ga živjeti, nemam suicidalne misli, vesela sam, nemam namjeru umrijeti dok se ne smežuram i dok živa ne počnem trunuti...mwahaha...tako da ovaj post nema APSOLUTNO nikakve veze s mojim (ne)mogućim samoubojstvom, nekom smrtonosnom bolešću ili mutavom predviđanju da će me udarit grom iz vedrog plafona dok ću ić na WC...ja jednostavno volim misliti o svojoj smrti...
Pa za svaki slučaj ako to bude uskoro, a i ako ne bude...tu je par smjernica za ubuduće...
Prvo...hospicij...tema o kojoj se tranutno raspravlja naveliko pa ću ju i ja spomenuti...
Priznajem, treba se brinuti za umiruće, i sljedećim se rečenicama ni na koji način tome ne izrugujem...ali pošto sam ja živa, a sve što je živo jednom i umre, tako sam i ja-umiruća...svjesna sam da ću umrijeti i to od mene nitko ne smije skrivati...jeste čuli? NITKO...a ako sam umiruća osoba, (s time, to ste i vi) onda zaslužujem posebnu njegu...od danas mi svi moraju ispunjavati svaku želju za svaki slučaj ak sutra ne umrem...
Šalim se...
Ako kojim slučajem budem na samrti i toga budem svjesna...nek se pidržavaju par jednostavnih pravila o tome da me moraju poštivat kao osobu iako vegetiram i sve bude oke i neću vas proganjati nakon što umrem...
Dalje...moja smrt...pa ovako...neko sam vrijeme brijala u glavi da će me puknuti auto prije tridesete i teško mi je zamisliti moj život poslije ovoga...tojest onaj odgovoran, odrasao život...zapravo, neću o tome trenutno misliti...ali tek tako, nisam mogla vidjeti sebe kao ženu od četrdesetak godina koja polako živčani pred menopauzu...
Sad mi je to već glupo i želim živjeti čim duže iako je u današnjem svijetu kriminala i hladnokrvnih ubojstava veeeelika vjerojatnost da će me netko koknut nasred ceste iz čistog mira jer sam mu antipatična...
Neću se ubit...osim ak sam u pms-u...molim da me pripazite u to vrijeme...nisam sva svoja (šala)...a i ako ću se ubit-progutat ću tablete...
Poanta-ostat ću cijela...
Sad dolazimo do bitnog dijela...
Ne želim biti kremirana, to neka upamte svi...koji me poznaju i ne poznaju...naime, imam neki strah od vatre i koliko god mrtva bila nemam namjeru da me palite...moja izričita želja i ako ju ne ispunite, povrijedili ste pokojnicu...
Dakle, želim biti zakopana, a glupo mi je da me zakopate ako će me netko/nešto raskomadati...dakle, pazite da sam u jednom komadu, a ne budem li, zaljepite me nekim ljepilom (zapravo, sestra bi to mogla selotejpom ako se ne usmrdim)...
Ako mi fali dio tijela napravite ga od plastelina, drva, metala, tkanine, plastike, nije me briga, ali ako ga već ne možete naći i prilijepiti onda ga napravite od nečeg drugog...
Nađete li taj dio tijela, molim, vratite mi ga...
Zatim, moja odjeća... obucite me u crno...po mogućnosti u onu lijepu haljinu u koju ne stanem...neka budem okružena krvavo crvenim baršunom u crnom lijesu...
Gdje da me pokopate? To me nije briga, glavno da me posjećujete...SVAKI VIKEND...ako ne možete, onda svaki drugi, ako ste izvan grada onda svaki mjesec, u drugoj državi svaku godinu, na drugom kontinetu...hm..uskoro ćete mi se pridružiti...
Zatim, moj grob...to jest spomenik...lijepo...crni...sa srebrnim ukošenim slovima...na njemu će pisati...što će već pisati...taj dio još nisam usavršila...nešto kao...
ma, premorbidno za internet...pisat će u oporuci...časna riječ...
Zatim...neka iza mene raste drvo...bilo koje drvo...može i kaktus...to mi se više sviđa...neka me grobar posjećuje dvaput dnevno...tako, da mi pravi društvo...
Sa mnom zakopajte...nekog dečka...hehe...ne, mp3 player, da mi ne bude dosadno...i smise2 po mogućnosti, ako uspijete ugurati kompjuter...da baš ne umrem od dosade (LOL)
A sad ono najbitnije...moj sprovod...računam otprilike da ću umrijeti prva...onak, za svaki slučaj...pa...svi ste pozvani...rekla sam prijateljici da kad umrem ostavi na mom blogu datum, vrijeme i mjesto mog sprovoda (pod uvjetom da će moj blog tad još i postojati...ako će više biti interneta i bakterije neće vladati svijetom jer je domestos uništio njihovog malog ljigavca...lijepo nam je rekao da s njim nema šale)....
Svi mi morate doći obučeni u šareno...
Imate li na sebi išta crno u tom trenutku, bez obzira koliki mi aranžman donijeli (zapravo, to je još veći minus) ne možete ući...koliko god htjeli...
Naime, većina ljudi vjeruje da se poslije smrti odlazi na bolji svijet (u ovom slučaju, raj)...ako ste poklonici ove tvrdnje molim da mi na sprovod dođete "obojani"...jer...
Vjeruje se da osoba nakon smrti odlazi u raj...dođete li na moj sprovod u crnom znači da niste sretni zbog mene, da ste sebični i tugujete jer nisam ostala s vama na ovom UŠLJIVOM svijetu...to dokazuje da ste djetinjasti, da mislite samo na sebe, da se ne možete veseliti mojoj sreći...suze i tuga su dopušteni, to je razumno...ali voljela bi da to odjećom ne pokazujete....možete doći u sivom ali ne i u crnom...molim da se tog pravila držite i kad ćete me obilaziti...svaki vikend...
Znam da će to teško pasti svima vama koji nosite isključivo crno već godinama, vjerujte i meni bi...ali kvragu UMRLA SAM, POŠTUJTE ME!
Hvala...
Cvijeće...crveno i bijelo...pošto vam je crno i plavo teško nać a da nekak zgleda...al ko zna kakvog bu cvijeća bilo dok ja umrem...ne puno cvijeća...jer nisam neki ljubitelj...
Hrpa svijeća...to već volim...ali pazite da su zatvorene...jer se divim vatri iz daljine...
Molim da mi se na sprovodu puštaju moje omiljene pjesme, već će ljudi znat koje su to...
Također molim da karmine budu vesele, da svi plešete, pjevate, nažderete se ko nikad u životu...i da ispunjavate svoju obvezu dolaženja jednom tjedno...jer znate, teško je cijelu godinu biti sam, pa makar bili pokojni...
Sjećajte me se i neću vas ignorirati kad mi dođete..tamo gdje budem već bila...=))
Post je objavljen 02.11.2006. u 19:39 sati.