Groblja su oduvijek mjesta posvećena i bogata inače nečujnim glasovima. U našu dušu se uvuku poruke onih koji prijeđoše na drugu stranu vječne obale.
Ti glasovi, glasni od tišine groblja i osvijetljeni treptavim svijećama utiru put prema našoj duši. Opominju, potiču, pričaju nenaviklu priču i uznemiruju živote. Grob tako postade propovjedaonica i ustrajno otvorena knjiga poruka i vječne škole.
Koračamo li onim istim putovima naših predaka utrtim ljubavlju i dobrotom? Nosimo li dostojno ime iza kojeg se krijemo? Boravak na groblju postade tako bogat razgovor i neobičan susret kojemu se, možda, i nismo nadali.
Hoćemo li pobjeći ili dovršiti započeti razgovor?
Za mnoge je vječni dom već sazidan. Njihov je put dovršen i mir zaslužen.
Pohod groblju nije samo običaj i puka tradicija. Grob postaje vidikovac s kojeg se bolje i jasnije vidi i moj vlastiti život. Došao sam na mjesto prema kojem koračam svakim dahom svojeg bića. Strepim i nadam se.
Od opeka prolaznog života gradim vječni dom, svoju kuću zavazda. Svaki dan po jednu ili više njih pomalo ugrađujem u buduću nastambu mira i radosti. Satkane su od ljubavi prema živim ljudima.