Marketing
...mislila sam da te neću sanjati...
Privukla je bliže svoje skupljene noge i zaplakala.
Nisu je čuli...ni ovoga puta kao ni ikada prije.
Pitala se do kada?
Do kada će njena tuga ostati samo njena i zašto je ne razumiju oni od kojih to traži.
Pitala se koliko suza mora obasjati njene obraze da bi samo jedna bila primjećena?
Nije mogla više kriti tu prazninu, prazninu koja ju je polaganim ali sigurnim putem vodila u propast.
Ništa više nije isto i znala je da neće ni biti. Bila je preumorna da glumi, preponosna da moli.
A znala je da drugačije neće uspjeti.
Glasan smijeh odzvanjao je svuda oko nje.
Bili su sretni.
Sklopila je oči i zamislila da je i ona jedna od njih.
Zamislila je radost na svom licu i zaigran pogled kojeg odavno nije imala.
Nasmijala se.
Ironično. Smijala se sama sebi i onome čemu se prepušta.
Znala je da o tome može samo sanjati, pekla ju je ta istina.
Poput nove suze koja je nečujno klizila njenim usnama.
Usnama kojima je nekada ljubila, srcem kojim je voljela.
Njenim venama tekla je voda, a duša joj je krvarila. Željela je vrisnuti ali je izdao glas...kao i svi ostali.
Samo je jedan maleni korak dijelio od odluke da se jednostavno prepusti.
Da odustane od onoga što su drugi nazivali životom i ostavi svu tu patnju iza sebe.
Ali u tom malenom koraku bilo je sve ono do čega joj je stalo, svi oni koje je voljela i koje, unatoč njihovoj sebičnosti, nije mogla napustiti.
Ne sada.
Znala je da mora ustati, prekriti tugu lažnim osmjehom i nastaviti dalje.
Takav život i nije život ali drugačiji nije poznavala. Nisu joj dopustili da ga upozna.
U njenom napaćenom biću gomilao se bijes,
samoća je gasila posljednju iskru svjetlosti koja je goreći čekala neke bolje dane.
Izgubljenim pogledom tražila je sreću...znala je da je ni ovaj put neće pronaći.
Njen pogled gubio se u mraku, samo je sjeta svojom težinom obavijala prostoriju i gušila radost u svakome kutku, svakoj stjenci u koju je dospjela.
Slabašnim pokretom obrisala je suze, nije željela da vide njenu bol.
Odlučila je zaboraviti kako se nadati jer nada je san budnih, hrana bijednika.
Nada je nije odvela nikamo...i dalje sjedi na istom podu, u istom mraku u kojem je ostala nakon što su joj srušili snove, oduzeli sreću.
Nikada...nikada se više neće nadati.
Željela je pokazati onima koji su je povrijedili da je nisu uništili, da će se još uvijek boriti.
Tijerana posljednim mrvicama smijelosti ustala je i krenula....pokazati svijetu da još uvijek postoji....
Post je objavljen 02.11.2006. u 14:04 sati.