U 06:00 sati, nakon devet sati poprilično ugodne vožnje, stigli smo u Kyoto, staru japansku prijestolnicu. Prvi dodir s ovim gradom od cca 1.4 milijuna stanovnika bio je ogroman Kyoto Eki-mae ili Kolodvor Kyoto, otvoren 1997. godine, gdje se na jednom mjestu nalaze autobusni te željeznički kolodvor za sve vlakove svih japanskih željezničkih kompanija, uključujući i superbrzi shinkansen vlak, metro, stanice lokalnih autobusa, shopping centar Porta, niz kafića i restorana... Spojite nekoliko desetaka zagrebačkog željezničkog kolodvora i to bi otprilike bilo to. Naš hotel nalazi se u četvrti Uzumasa, nekoliko kilometara od centra Kyota, pa je bilo neophodno da uzmemo prigradski vlak do istoimene stanice (cijena 190 jena za cca 20 minuta vožnje). Bola Bola Guesthouse tradicionalni je japanski ryokan, hotel u kojem su sobe uređene u japanskom stilu sa zidnim slikama, kliznim vratima i prozorima, tankim (gotovo kartonskim) zidovima, te tatami podom od trstike. Na tatami se stavi tanki madrac i na njemu se spava. Nema kreveta na koje smo mi na Zapadu naučeni. Sve je jako tradicionalno, čisto, vlasnici izuzetno ljubazni (uostalom kao i svi u Japanu), korištenje kuhinje, interneta te veš mašine je besplatno. Cijena - 2500 jena po osobi u dvokrevetnoj sobi. Jedini nedostatak je poprilična udaljenost od centra grada. Gradski prijevoz u Kyotu postoji, ali on je, ako se usporedi s Tokijom, jako loše organiziran. Tu su prigradski vlakovi, metro, tramvaji i gradski autobusi, ali da bi došao od jedne do druge točke, odnosno od jednog lokaliteta do drugog (a oni su jako raštrkani po čitavom gradu), trebaš gotovo uvijek mijenjati način prijevoza jednom, a nekad i dva puta, jer tramvaji imaju samo 2-3 linije i voze samo u određenom dijelu grada, metro isto tako, autobusi posvuda, ali opet loše organizirani pa moraš presjedati. A za svako presjedanje moraš kupovati novu kartu od cca 190-220 jena. Dnevnih karata nema pa tako se dnevno najviše troši na javni prijevoz.
Kyoto je osnovan u 7. stoljeću, a japanskim glavnim gradom postao je krajem 8. stoljeća i takvim ostao do 1868. godine kada je novim glavnim gradom postao Tokio. Kroz stoljeća vojne uprave shoguna (vrsta vojne diktature u Japanu), zemljom se zapravo upravljalo iz drugih središta, a ne Kyota, ali u Kyoto je bio carska rezidencija (iako je car do 1868. godine bio samo figura) i u skladu s time službeno glavni grad. U 2. svjetskom ratu saveznici nisu dirali Kyoto pa ga nije snašla sudbina Tokija koji je bio gotovo potpuno sravnjen sa zemljom. U Kyotu također postoje visoki moderni neboderi, ali njih je daleko manje nego u Tokiju. Kyoto je više slika tradicionalnog Japana sa starim hramovima i palačama, lijepo uređenim vrtovima, a po ulicama viđaju se žene u kimonima. Ukupno u Kyotu ima oko 2000 različitih hramova, tri dvorca te na desetke vrtova i čak 24 muzeja. Ukupno 17 lokaliteta nalazi se pod UNESCO-vom zaštitom. Čovjek bi ovdje mogao biti tjednima i mjesecima i opet ne vidjeti sve. A ono što Kyotu definitivno nedostaje jesu znakovi na engleskom na koje smo bili naučeni u Tokiju. Dok je Tokio u potpunosti dvojezičan, u Kyotu se engleski znakovi vide tek ponegdje, a ljudi govore engleski čak manje nego u Tokiju.
Naše upoznavanje s Kyotom započeli smo u prekrasnom malom vrtu s jezerom i nekoliko manjih svetišta Shinsen-en nedaleko Nijo-jo dvorca, a nastavili sa spomenutim dvorcem. Nijo-jo je izgrađen 1603. godine za Tokugawa shogune (vojne diktatore) i danas je pod UNESCO zaštitom. Riječ je o kompleksu dvije palače (Ninomaru i Honmaru), nekoliko vrtova i manjih sporednih građevina. Posebno je impresivna Ninomaru palača čiji je pod napravljen od drva koji škripi pod najmanjim pritiskom (a zbog posebnog ptičjeg zvuka koji proizvodi zove se 'pod slavuja') što je bila mjera predostrožnosti. Nitko nije mogao ući u palaču, prisluškivati i ostati nezamijećen. Škripa se postiže tako da čavli nisu do kraja zabijeni u drvo već postoji malo prostora pa letvice "plešu". Doista neobično i maštovito! Cijela je unutrašnjost palače prekrasno oslikana zidnim slikarijama iz 17. stoljeća, a ne smiju se zaboraviti i odlično izvedene drvene rezbarije, posebice na stropu palače. Nažalost fotografiranje unutrašnjosti nije dozvoljena. Ulaznica - 600 jena.
Kratka šetnja od Nijo-jo i našli smo se u carskom parku, najvećoj zelenoj površini u Kyotu. Iako Akihito sa svojom obitelji živi u Tokiju, u Kyotu također posjeduje dvorac u carskom parku koji japanski car koristi samo za neke protokolarne događaje poput krunidbe. Dok je moguće slobodno prošetati po parku, u dvorac je moguće ući samo uz ranije predanu molbu i odobrenje. Next...
FOTOGRAFIJE SHINSEN-EN, NIJO-JO I CARSKI VRT (KYOTO, JAPAN)
Post je objavljen 26.10.2006. u 17:14 sati.