Ja nemam pojma kak je sve to Velika uspjevala?
Radila je u prvo u 3 smjene pa u 2 smjene, imala je 2 djece, stan se uvijek blistao od čistoće, hrana je uvijek bila friško skuhana ili bar navečer skuhana za sutradan, veš je bio ispeglan, društveni život je postojao a ona je uvijek imala vremena za sve!
Meni to nije jasno!!!!!
Da li sam ja pripadnik neke trome/lijene generacije ili jednostavno neznam ”gospodarit” vremenom???
U zadnje vrijeme (čitaj jaaaaaaaaaaaaaako dugo vrijeme) ja jednostavno ništ ne stižem.
Htjela bih tolko tog ali ne stižem ništa!
U biti kad napokon imam malo vremena za sebe ja sam ili preumorna ili mi se ništ neda jer sam opet - preumorna.
Soba već mjesecima čeka da bude pospremljena kak treba-nije da je sad u njoj ko u Hirošimi ali jednostavno to nije soba kakva bi trebala biti, sliku treba objesiti ali eto već mjesec dana stoji na polici i smješka mi se-sam čekam kad će počet vrištat da ju napokon objesim, ljetna roba mi se još uvijek šepuri u ormaru a ja svako jutro tražim po okolnim sobama/ormarima jedan topli komad odjeće da se ne smrznem na poslu(prokleti fejnkići koji danas opet ne griju kak spada!).
Ono društven život nit ne znam kak izgelda! Ili sam prelijena da uzmem telefon/mobitel i da nazovem/otipkam poruku i dogovorim se za izlazak van ili mi je društvo (prejaka riječ za onu šaku jada) prelijeno/prenesposobno/preglupo/jadno i ne želi ići van.
Sama sebi sam rekla da kak sam se opet prestala bavit pilatesom(duuuuga priča ali ukratko-nedostatak vremena zbog putovanja a glupo mi je plaćat nešt na što neću moć ići i malo mi je postalo prenaporno za moje ionak krhko zdravlje-živio Jeremija!!!!!) da ću bar svaki 2 ak ne i svaki dan ići na 6km šetnju - je moš si misliti.
Prvo je bilo ok moguće, onda je Velika bojkotirala jer je bila nešt prehlađena, onda je došao put i sad je ”premračno” dok se ja vratim sa joba i najedem(tak je Velika rekla a kad Velika kaže onda se sluša;) a navečer sam opet prelijena/preumorna da idem sama.
Onaj moj nesretni njemački(Plavušoooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!) me je trebao izvuč iz tog začaranog kruga da se bar subotama pomaknem ali eto svi znate kak je to završilo (al nedam se ja-u prvom mjesecu počinju novi upisi ;).
Moram se pokrenuti jer ću se inače valjda probudit sa 40 i skužit da mi se život pretvorio u posao-doma na ručak-šetnja Čupavca-TV-spavanje-posao.... Nije da mi je i sad život više manje takav ali eto ak ništ drugo imam neku volju ga promjeniti.
Pitam se da li smo mi neka trulex generacija ili jednostavno je prije bilo bolje?
Meni posao oduzima puno vremena a opet pokušavam ne raditi prekovremene(kao da mi to onaj tzv. šef to priznaje-još će mi počet skidat s plaće zato što ne ostajem duže!) makar mi to baš i ne uspijeva.
Ispada da danas rad nije od 7 do 3 (e to je najbolje vrijeme za raditi) nit od 8 do 4 već da je sve postalo 24/7 ili vam dostupna sam 24 sata svih 7 dana u tjednu da me idioti zivkaju, maltretiraju i gnjave i da ću posvetiti cijeli svoj ionako jadan život svom poslu jer je to tak fensi postalo! ( i onca se čudim zašt sam umorna i zašt ništ ne stižem????)
Nije mi jasno kak neki ljudi sve stižu napraviti a ja pol toga ne uspjevam. Da li želim previše ili očekujem nemoguće?
A da mi netko oda tajnu svog uspjeha ”kako sve stići a ne padat s nogu od umora”??? I je bi željela malo više uživat!